Jedan od najljepših i najupečatljivijih trenutaka u životu je porođaj naše curice u Varaždinu. Čak i pregledi (2) na koje sam tamo išla zadnjih par tjedana trudnoće bili su izuzetno ugodni. Osoblje bolnice s kojim smo se muž i ja susreli bilo je cijelo vrijeme i svaki puta toliko prijazno da nismo mogli vjerovati u ono što proživljavamo. I ugođaj u bolnici (ambijent i osoblje) je začuđujuće pozitivan s obzirom da se radi o bolnici.
Prije 4 godine rodila sam našeg sinčića na Sv. Duhu i to iskustvo nas je potreslo i obeshrabrilo.
Na ultrazvuku s 2 mjeseca dr Mario Kerner primijetio je nešto sumnjivo i uputio me na pregled kod dra Hafnera i amniocentezu. Dr Hafner je potvrdio njegovu sumnju i rekao da obavim amniocentezu kako bi provjerili radi li se o kromosomskom poremećaju. Oba doktora su bili šokirani kad sam odbila amniocentezu, jer kako god da bilo nisam ni pomišljala na abortus. Hafner je na to upitao:“Ne bi pobacili niti da je mongoloidno?“ A Kerner je bio toliko bezobrazan i vikao na mene i supruga jer nismo napravili amniocentezu, da nismo mogli doći k sebi. Tako sam se sljedećih sedam mjeseci borila s tugom i strahom koji su mi usadili na Sv. Duhu. Na kraju se dječak rodio živ i zdrav bez ikakvih problema. Iako sam odbijala ići roditi na Sv. Duh, moj ginekolog me nagovarao da idem jer je tamo, kao, dobra ekipa. Ja sam mu ispričala svoje loše iskustvo s početka trudnoće, no on je inzistirao govoreći kako će na porodu biti druga ekipa i kako su tamo dobri liječnici. I tako sam ja otišla na Sv. Duh. To je bilo prije nešto više od 4 godine i rekla sam da nakon poroda i boravka u toj bolnici, tu sam sad i nikad više. Na dan poroda sam došla rano u bolnicu jer sam počela krvariti pa sam se uplašila. Kad me doktorica pregledala i vidjela da ne krvarim puno samo je preokrenula očima. U međuvremenu me pregledalo još nekoliko doktora, zatim su mi dali klistir, a kako je tamo u predrađaoni bio samo jedan WC, a nas 4-5, to je bilo dosta nezgodno. Kad sam nekako u 5-6 navrata uspjela obaviti nuždu, polegli su me u krevet i priključili na CTG i od tada pa do poroda nisam se smjela ni maknuti. Osoblje se stalno izmjenjivalo. Zamolila sam jednu od sestara da se malo pomaknem, jer mi je noga utrnula, no nije mi dozvolila. Svima do mene su u predrađaoni dali drip bez da su ikoga išta pitali a ja sam to začudo izbjegla jer je neki doktor došao i rekao neka puste da ide prirodno (to je bilo jedino pozitivno). Vodenjak su nam svima probili. Tako sam ja 4-5 sati nepomično ležala u krevetu u turbo razarajućoj boli. U međuvremenu je došao neki više ne znam koji po redu doktor i rekao da kao uopće nemam trudove jer CTG ništa ne pokazuje, a ja umirem od muke. Tada sam počela plakati i samo sam željela umrijeti. Ostala sam sama u predrađaoni, muža nisu pustili. Na trenutak je uletila neka sestra i nešto sa strane radila i onako usput mi doviknula da pogrešno dišem. A ja bih najradije bila prestala disati uopće. Kad su me konačno odveli u rađaonu, već sam bila od boli, jada i tuge potpuno slomljena tako da je muž kad je došao u rađaonu bio šokiran kad me vidio kako sam jadna i slomljena. On je bio sa mnom samo za vrijeme samog poroda i još je morao trčati po doktora i babicu jer su me u ključnom trenutku ostavili samu. Porod je bio u redu, a epiziotomiju su napravili iako nije bilo potrebno. Sjećam se da je doktorica opet preokretala očima jer sam vikala dok sam rađala. Kad se porodila posteljica, bilo je oko mene oko pet osoba i nisu se mogli dogovoriti je li cijela pa su mi prepisali ultrazvuk. Sutradan je u viziti opet bio onaj dr Mario Kerner s početka priče koji je, kad je pročitao da moram ići na ultrazvuk, samo odbrusio da on to neće raditi, nek to napravi onaj koji je to i prepisao. Na kraju me uopće nisu pregledali ultrazvukom i zahvaljujući samo dragom Bogu je s tim sve bilo u redu. Sestrama koje su nam dolazile pomagati oko dojenja su prsti tako smrdjeli po cigaretama da mi se to gadilo. Sa mnom u sobi je bila žena čiji mali je imao neku bakteriju i već je mjesec dana zbog toga bila u bolnici. Jedna od pedijatrica (nažalost, ne znam joj ime) kratko ošišana crvenokosa srednjih godina je stalno vikala na nju zbog dojenja i paničarenja. A njoj jadnoj nije išlo dojenje kad su malom tamo stalno turali bočicu u usta i tek jedna sestra je uspjela malog namjestiti da sisa, no onda je ona otišla uz izgovor da je i drugi trebaju i na tom je ostalo. Zaboravila sam spomenuti da je ona doktorica koja je na porodu preokretala očima prepotentno rekla nekom stažistu da će me on šivati i otišla. Njega su ostavili samog da me šiva, a kad je babica slučajno došla i vidjela da mu baš ne ide, gotovo se uhvatila za glavu i rekla mu: „Pa kaj me niste zvali!“ Trebam li reći da mi se to zakompliciralo. Krvarila sam zbog tog reza gotovo tri mjeseca i morala ići na spaljivanje divljeg mesa koje je nastalo jer rana nije bila dobro sašivena. Ni sjediti nisam mogla mjesecima a o boli da i ne pričam. Skoro sam od živciranja i mlijeko izgubila, tako da mi je sve to ostalo u sjećanju kao jedna velika noćna mora. Zahvaljujući dragom Bogu sve je dobro završilo, no sjećanje na neljubazno, arogantno i bezobrazno osoblje (čast izuzecima koje mi nismo susreli) s kojim smo se na Svetom Duhu susreli nas uvijek iznova potrese.

Iskustvo u Varaždinu je sasvim druga priča, upravo suprotna ovoj sa Sv. Duha.
Kad sam drugi put zatrudnila, nakon 3 godine, rekla sam da ću radije roditi doma nego bilo gdje u Zagrebu. Jer u međuvremenu smo se muž i ja raspitali o drugim zagrebačkim bolnicama i sve nam se činilo gore od gorega. Ja sam bila u velikom strahu od bolnice, a nije mi bilo lako pomisliti ni da bih sama rodila doma. Počeli smo moliti na tu nakanu i dali odslužiti Sv. Misu jer jednostavno nismo znali kamo.
Muž je tražio po internetu i preko RODE došao do predivne osobe, primalje u vinogradskoj bolnici.
Pitali smo je bi li sudjelovala u porodu kod kuće. Rekla je da mi može pomoći tijekom trudnoće i tijekom otvaranja, no da bi sam porod ipak prepustila bolnici. No kako nama zagrebačke bolnice nisu dolazile u obzir, nastavili smo dalje tražiti i tada smo na Rodi naišli na svjedočanstvo koje govori o predivnom porođaju u Varaždinskoj bolnici.
Odmah smo to javili spomenutoj primalji. Ona se raspitala i preporučila nam Varaždin te nas uputila na jednu tamošnju primalju. Odmah smo je kontaktirali. Preko nje smo došli do (valjda najboljeg) liječnika ginekologa koji tamo radi i od tada je sve teklo savršeno.
Taj je liječnik bio izuzetno ljubazan, susretljiv, dobronamjeran kao i primalja koja nam je udijelila pregršt korisne literature. Uvijek su imali vremena za nas i nismo se osjećali kao proizvod na traci. Taj liječnik nam je uvijek išao na ruku i nastojao nam biti potpuno na raspolaganju i za razgovor i za pregled.
Taj dan trudovi su me probudili ujutro u 3 sata, no nisam im davala preveliku važnost jer zadnjih 10-ak dana jednako tako sam se budila s trudovima koji bi nakon sat vremena prestali. No ovi su trajali već 2 sata, a nisu popuštali, već su bili sve jači. Odlučili smo vidjeti što će dalje biti. Već je bilo 8 ujutro, trudovi su i dalje bili, no sve nekako nedorečeno, nepravilno. Već se i sin probudio pa je muž njega preuzeo i otišao van s njime da ja budem u miru. Bila sam nervozna i imala sam tremu jer nisam bila sigurna je li to to. Termin je bio sljedećeg dana i to je stvarno moglo biti to, no kad god bih se uzrujala ili uplašila, trudovi bi nestali. Ipak sam se odlučila otuširati. Svako malo sam zbog bolova trčala na WC i opet na tuširanje. Kad sam malo razmislila i pogledala na sat (već je bilo 11) rekla sam sama sebi: "Ma to je to. Idemo u Varaždin". No tada je došao muž i rekao da još malo pričekamo jer trudovi ipak nisu bili redoviti. To me uzrujalo pa su trudovi opet prestali. Tada je došla moja svekrva koja je isto rekla da su to možda samo grčevi ili nešto slično. To me još više uzrujalo da sam na kraju odustala od odlaska u bolnicu. No kad su me svi ostavili na miru, trudovi su se opet vratili sve jači i jači i sve češći. Muž je uspio na neko vrijeme ostaviti maloga vani s didom i bakom da bude sa mnom. Kad je vidio da bi to ipak moglo biti to, zamolila sam ga da provjeri jesam li otvorena. Nije znao koliko ali primijetio je da je otvaranje definitivno počelo. Bilo je već oko 13 sati i odlučili smo krenuti u Varaždin. No tad smo se zakačili s roditeljima, jer su oni svakako htjeli da idemo na Sv. Duh. Mene je to jako pogodilo i uznemirilo, i počela sam ridati od plača. Muž je bio odlučan i krenuli smo put Varaždina. Čim smo sjeli u auto trudovi su se javljali svakih 5 minuta a već na pola puta bili su svake tri minute. Bojala sam se da ću se poroditi u autu, jer to je bilo to. Počela sam panično moliti se Bogu i zazivati Gospu Karmelsku da mi pomogne jer taj dan je bio njezin blagdan. Uspjeli smo doći do bolnice upravo u porođajnim bolima. Došli smo u 15 sati s planom porođaja kojeg su svi poštivali i držali ga se bez ikakvih prigovora i zamjerki i kad smo obavili svu papirologiju i pregled, odveli su nas u rađaonu. Sam doček, prijem, pregled, doktorica, sestra, babice, sve je bilo savršeno. Svi toliko ljubazni i nasmijani, puni sućuti, kao da su samo nas čekali.
Iako na porodu nisu bili prisutni onaj doktor i primalja, pobrinuli su se da tim koji nas dočeka bude jednako dobar i prijateljski raspoložen.Znali smo u svakom trenutku koja osoba brine o nama, nisu se izmjenjivali kao na pokretnoj vrpci.
Kad sam došla roditi, muž je sve vrijeme bio sa mnom, liječnica i primalja su bile neopisivo ljubazne, naklonjene kao da su moje vlastite sestre (ili je to samo moj dojam jer je potrebno samo malo sućuti i pažnje kad rađaš). Primalja je bila gotovo cijelo vrijeme sa mnom i donosila mi rekvizite (lopta!) ne bi li mi olakšala trudove. CTG je bio s dugim žicama tako da sam mogla ustati i koraknuti s vremena na vrijeme. Dok sam u predzavršnoj fazi sjedila na STOLČIĆU, čak mi je masirala i toplom gazom pokušavala razmekšati međicu. Rodila sam bez ikakvih medicinskih intervencija prekrasnu djevojčicu. Čekali su čak da prestane pulsirati pupkovina prije nego su prerezali. Odmah su mi djevojčicu stavili u naručje i sve vrijeme je bila sa mnom. Čak i kad su me nakon 2 sata promatranja vozili u sobu, djevojčica je bila u mom naručju. Nisu me rezali. Pukla sam nešto malo, no neznatno jer sam mogla odmah nakon šivanja sjediti. Doktorica je bila jako nježna, pristojna i susretljiva. Jednostavno nemam riječi za toliki trud i ljubaznost. Sve je prošlo za desetak dana. Čak sam imala i svoju vlastitu sobu s kupaonicom i klimom (16.07.07. – vani 40