ja sam svog bemba rodila carskim rezom. uvečer su mi rekli da sutra idem roditi na carski i da ništa ne jedem ni pijem od ponoći. carski je trebao biti u 8 ujutro, ali se produžilo i bio je tek u 9. ono što me je zaista psihički uništilo jest postupak medicinke koja me je brijala tu večer. na prepad mi je došla u sobu i rekla da idemo na brijanje. jedva sam se popela na onaj stol, nije mi pomogla. uzela je britvu, ljudi moji pravu pravcatu britvu koju su koristili u brijačnici u malom mistu i tako me je iskasapila da mi je krv šikljala niz noge kad sam ušla u sobu. sjećam se da sam osjećala topli mlaz krvi kao curi niz noge, ali od velikog stomka nisam to mogla vidjeti. kad sam ušla u sobu 2 trudnice su mi rekle da su i one tako fasovale. ali mene nije boljela krv koja je tekla već je sa svakom onom dlakom koju mi je obrijala padala na pod moja snaga, snaga ljudskog bića koje traži poštovanje. a nisam ga dobila, dapače, dobila sam posjekotine po venerinom brežuljku i po bedrama i po duši. ništa mi u životu nije teže palo. način na koji me je ta žena brijala, kao da sam ja kriva što sam trudna i što nosim malo biće u sebi koje se treba sutra roditi. kao da sam ja kriva što ona mora brijati tuđe p...e i što joj je ta noćna smjena morala početi brijanjem dotične. i kao da sam ja kriva što joj je slaba plaća i što je nitko ne pita za zdravlje i što se upravo posvađala na pasja kola s mužem i ne znam ti već što. točno sam osjećala da svu krivnju za sve što joj se događa u životu ispašta moja milostiva. pokušala sma biti ljubazna, ali to je samo pogoršalo stvari. koliko mi je to samopouzdanja uzelo. sjećam se da sam se osjetila tako jadno, nemoćno, bijedno. dok sam se tuširala plakala sam kao kiša, a sbaga mi se slijevala niz tijelo. cijelu noć sam molila Boga dragoga da me utješi. toliko me je to neljudsko ponašanje pogodilo. zar je bilo teško ostati 1 minutu duže i polako obrijati ženu koaj ej preplašena i uputiti joj osmijeh ili toplu riječ da će sve biti u redu? i takva sam krenula u predrađaonu gdje sam na lsičan način klistirana i gdje mi je rađen ctg na način da su me ostavili da samam hvatam otkucaje i kad nisam uspjela dobro to odraditi jer se bembo stalno okretao skoro da nisam dobila po glavi zbog toga. a u rađaoni me je dočekao tehničar anesteziolog koji samo što me nije nabio na nogu kad sam pitala hoću li ja dobiti infuziju jer mi je tako objasnio dr.anesteziologije(vidjevši da mi nitko ništa ne dava, a sprema se dati mi nekakvu injekciju koja bi trebala biti spinalna blokada). kao što se vi pravite pametni kad to uopće ne trebate znati i tko vam je to napunio glavu. samo šutite i sve će biti u redu(stravično hladan i drzak ton)! uffff! opet udarac, ali sam rekla sebi: ne obaziri se, moraš samo donjeti na svijet ovu mrvicu koju nosiš. u tom trenutku stigao je moj prijatelj dr.koji je tako pogledao tehničara da se ovaj smrznuo i rekao mu da je on taj koji mi je napunio glavu jer da smo mi veliki prijatelji i da ne smije sa mnom tako razgovarati. dalje je bio sami med i mlijeko prema meni. ali pitam se kako bi mi porod tekao da ja nemam prijatelja dr-a i da sam ovisila o takvim ljudima. zaboga miloga, kao da nitko ne shvaća da to treba biti divan osjećaj za majku i da bi bilo normalno da ga oni pokušaju učiniti što boljim umjesto da trudnicama utjeravaju strah u kosti. i inače mrzim takav stav tipa: ja sam gazda i pametan, a ti šuti i slušaj što ti se kaže. zar ja kao osoba koja nosi 9 mejseci to dijete nemam pravo znati neke stvari? zar ja ne smijem pitati što me interesira? kao da svi zaboravljaju da se ovdje radi o mom djetetu?! kad kažem svi mislim na one ljude u postupku koji su me razočarali. uffffff!!!! baš osobljej uključeno u ovaj proces rađanja bi trebalo pokazati dobru volju i dati majci poruku da će sve biti u redu te biti na potpunoj usluzi, a ne začepiti majci usta kad god zine, utjeravati strah u kosti i ponašati se nadmoćno. ovo im ne bi trebao biti posao kao na traci. mi smo svi različite jedinke i sve što u biti tražimo u trenutku porođajnog procesa jest stručnost i lijepa riječ. sam porod mi ej bio super jer je dotični dr bio uz mene kao i druga dvojica dr-a koji su mi očevi prijatelji. slijedi daljnji horor u rodilištu. prva 2 dana je bilo sve ok, ali 3.dan je bila smjena koja je bila stravična. nisu mi došli presvući bemba 12 sati (ja sam ga presvukla kako sam znala nekoliko puta u tih 12 sati), derala se medicinka kad bi vidjela da plačem i nikome nije palo napamet u tih 8 dana koliko sam bila u rodilištu da ja možda plačem po cijele dane zbog postporođajne depresije. kako bi koja medicinka došla tako sam slušala predike da zašto plačem, da ima žena čija djeca nisu dobro kao moj mali i da bi trebalo da se smijem, a ne da tu cmizdrim. kako ti misliš biti majka kad tako stalno plačeš. ajde prestani jer mi je već dosadilo te gledati. i onda sam uzela stvar u svoje ruke i potužila se mm koji je otišao kod glavog (i njega smo znali) i rekao sve što mi se događa. nakon toga pjesma. sve su se strčale oko mene i nastojale da meni i bembu ugode. ali, zar su potrebne veze da bi se dobilo pristojno ponašanje? zar ja trebam po hodniku loviti dr da mi kaže kako mi je dijete koje je 1 dan bilo na neonatologiji zbog žutice? zar su mi potrebne veze da mi netko da otpusno pismo prije da ne moram s djetetom čekati 5 sati? samo sam htjela ovo podijeliti s vama.