 |
|||
A kako se nositi sa svim tim?
Drage moje cure, vjerujem da nisam jedina kojoj je ova situacija u kojoj smo se našle jedva podnošljiva. Zanima me kako se vi nosite sa stalnim iščekivanjem da napokon i same ostanete trudne? Iskreno u zadnjih mjesec dana nekako gubim nadu i volju za svim tim, a još praktički nisam ni počela sa svim šta me čeka? Kako si pomoći?
ja živim 24 sata sa tim.Ponekad me ulove krize,ali kratko traju.Onda veliki optimizam.Naj važnije je nikada ne gubiti volju i nadu.Nekome treba manje, nekome duže vremena ali beba će doći.
samo pozitiva u glavu i naprijed!!! doći ćemo do cilja
mica_7 nema jednoznačnog i jednostavnog odgovora, ja npr. prlazim korz različite faze od velikog entuzijazma i optimizma, do umjerenosti, pa onda pada, tuge i razmišljanja o tome ima li to sve smisla. U pravilu mi puno pomažu cure s foruma mrak su, a naročito one koje su nakon puno truda i muke uspjele. Držim se pozitivnih ljudi i pozitivnog doktora našeg dobrog duha koji uvijek nađe snage za osmjeh i toplu riječ. Nažalost nema nikakvog pravila: i ja bih voljela da sam kao mnoge ostala trudna iz prvog pokušaja, a ovako svaki put skupim snagu za dalje. Vremenom sam barem sve više opuštena, istinski u dubini duše verujem u pozitivan ishod i mislim da je to to.stižu.
sjetna35 prvotno napisa
Vremenom sam barem sve više opuštena, istinski u dubini duše verujem u pozitivan ishod i mislim da je to to.
Mislim da je ovo bit svega.
Tako bih i ja rekla.Vremenom sam barem sve više opuštena, istinski u dubini duše verujem u pozitivan ishod i mislim da je to to.
Mislim da je ovo bit svega.
Istina je da sam 24 sata u tome, ali opterećujem se manje i optimizam je uvijek iznova prisutan, pa tako i sada.
Mene MM vrlo cesto pita "mozes li se bar jedno jutro probuditi i ne pitati me kad cemo dobiti bebu?
Eto toliko o tih 24 sata i svakom novom danu
Ali da, istina je da te ovo s vremenom ojaca i imas vise strpljenja
kako vrijeme više prolazi ja sam sve više flegma. i naravno potrebno je puno optimizma, volje i upornosti. a sve svoje krize puno lakše prolazim sa curama na potpomognutoj
Lako je meni sada pricati (vidi potpis) ali se jasno sjecam da niti suprug ni ja nikad nismo sumljali da cemo postati roditelje. Neizmjerno nam je pomoglo sto smo nasli kliniku s ekipom u koju smo imali neograniceno povjerenje. Jednom smo 'pali s konja' (morali smo prekinuti trudnocu u 21. tjednu), bili smo shrvani ali smo pokusali ponovo i rodila nam se prekrasna curica. Drage buduce mame, think pink ma koliko god to nekakda bilo tesko
ma ne ja uopće nisam optečećena osim sto mi mjesec više nema 30 ili 31 dan nego 35-37 dana(traje kao ciklus).nepostoje više tjedni nego je podjela na faze ciklusa.
umjesto garderobe za sebe gledam bebi opremu
ne,ne nisam opterećena i neočekujem simptome.....
morala sam se malo nasaliti....mislim da i MM zna o hormonima više od dosta cura koje neprolaze ovo.....zna odnose LH i LSH
neki dan je šogoricin nalaz prokomentirao .....ovo ti je povišeno a ovo smanjeno...hm mislim da si blizu menopauze
nemoram napisati komentar prisutnih :shock: :shock:
ali sam se ja slatko nasmijala
I ja svki dan zivim i prozivljavam razlicite trenutke.
Najteze mi je, kao i vama svima pretpostavljam, onog momenta da opet nismo uspjeli. Malo otplacem svom dragom na ramenu, naravno on me pomazi i onda vec pocinjem da kujem novi plan. Cim krenem sa planovima moj optimizam ponovo pocne da raste. U svakom slucaju u dubini duse vjerujem da cemo i mi jednog dana docekati da vidimo taj toliko zeljeni plusic a nakon toga i da zaglimo svoju veoma zeljenu mrvicu!
I naravno sa Rodama je mnogo lakse!
Stvarno da nije ovog foruma vjerojatno bih odustala od svega. MM je zatvorena osoba jednostavno ne želi razgovarati o našem problemu, ponekad mislim da mu je sve drugo važnije od ove borbe, ali cure su tu sa puno pozitivnih razmišljanja tako da sam navikla da ga stavim pred svršen čin i on to tako prihvaća. Već sam naučila da sam ja ta koja mora gurati i idemo naprijed.
Kod mene je isto promjenjivo raspoloženje postala svakodnevnica. Nekad sam sigurna da ćemo uspjeti i osjećam se kao da sam spremna ići svaki mjesec u postupke dok god ne uspijemo, a onda opet dođe vrijeme kad sam nekako sva bezvoljna. Sva sreća od početka godine, kada smo odlučili krenuti u postupke i kad sam se opet malo više aktivirala na forumu, manje je ovih drugih dana, a puno više vjere i optimizma. Također mi puno znači podrška MM, on je stvarno čvrst, pun optimizma i divan prema meni u svemu ovome i sigurna sam da mi zajedno možemo do cilja, samo je pitanje vremena.
Evo meni neki dan nakon 1. IVF-a beta 100, odmah prokrvarila i jučer beta pala na 20, ali nisam tužna bar ne previše kako sam mislila da ću biti, planiram odmah u novi postupak, pokušati jedan prirodni IVF, nema predaje idemo dalje!
elena
Mogu reci da sam ovaj put optimsticnija i pozitivnija u odnosu na time kakva sam bila pred 1 god. Trudim se misliti pozitivno i uveravam samu sebe da cu i ja biti mama uskoro. Kad sebe vidim na pocetku ove borbe vidim izbezumljenu curu koje e opsjednuta s trudnocom koja 24 sata masta o tome da je trudna i da nece dobiti mengu!
Ne zelim opet prolaziti to isto, obecala sam sebi da cu razmisljati pozitivno i da je to magicna formula za uspjeh.
Moram reci da mi vi dizete adrenalin i kad citam vase price, vase bete ja sam presretna jer znam da cu i ja uspjet.
Najteze mi je kada neka frendica, komsinica ili rodzakinja kaze "znas sta ima novo? TRUDNA SAM", a ja znam da mi opet nismo uspeli. Onda sledi pitanje cime sam ja zasluzila ovakvu patnju? isplacim se i ljutim se na samu sebe sto nisam sretna zbog njih, obrisem suze podignim glavu i prkosim ceom svetu!
Pored toliko iščekivanja i planova koji se svakodnevno gomilaju u glavi imam feeling da polako otupljujem. Počinjem sve shvaćati kao odlazak zubaru. Jednostavno osjećam da mi opterećenje nestaje a što mora doći, doći će.
laky
Laky isto
nakon 5 godine uporne borbe i jos 12 od kad sam sa mm a zelim imati djecu s njim od prvog dana, nakon 2 spontane, 2 postupka, puno ruznih posljedica pozdravlju, napokon sam ovih dana dosla do svoj mir. Moj intimni mir u dusi. Osjecam se napokon da sam prihvatila zivot kakav je, ali da ne odustajem od borbe i ne dajem se lako.
obecala sam samoj sebi da cu biti i hrabra i sigurna i stabilna za svoju bebu.
A mogu reci da nije lako... jer sam zeljela bebu sad i odma. I tako svaki dan u toku 5 godina.
Da mi je netko na samom početku, prije dvije godine, rekao da ću i za dvije godine još uvijek čekati taj famozni plusić na testu... ne znam bih li mu vjerovala. Nadam se da bih i da bih si uštedjela puno suza i živaca...
Puno sam se promijenila tijekom te dvije godine. Učim da nije sve u mojim rukama, ma koliko nešto željela i trudila se. Još uvijek to učim, ali sam naučila i da se i dalje trebam željeti i truditi, samo s nešto više razuma a puno manje emocija.
Na ovom forumu sam svjedočila mnogim suzama, razočaranjima, ali i velikim radostima tih istih cura koje su bile jednako nesretne kao i ja sama. A sada su neke od njih već i mame.
Preda mnom je prvi IVF. Velim prvi, jer znam da mu uspješnost (a posebno uzevši u obzir moje ne više tako nježne godine) nije toliko velika da se trebam nadati da ću baš ja biti među "odabranima". Već sada, par mjesci prije tog prvog IVF-a istražujem opcije i planiram drugi, negdje krajem jeseni. To mi se čini kao razuman pristup i na tome sam zahvalna svima čija sam iskustva ovdje pročitala. A snagu za ući u čaroban svijet MPO mi daju upravo iskustva onih koje su prošle kroz njega, koje nisu odustajale i koje se i dalje trude ili su već ostvarile svoj san.
Ponekad me nešto jako lupi na emocije, ma rekla bih da se to dogodi svaki drugi dan (najmanje
Želim reći... nadam se da nećeš morati dugo čekati, ali ako ćeš i čekati dulje nego što želiš (a u ovome nema ovdje i odmah sada, kao što bismo sve to htjele), pokušaj sačuvati svoj život, imati i dalje što više radosti u njemu, njegovati odnos sa svojim suprugom i jednostavno... sav trud će se, jednog dana kad se osvrneš unatrag, "isplatiti".
Ja se vise ne ubijam razmisljajuci o buducnosti . Ionako ne znam sta ce se desiti i kada vec u meni cuci ono pitanje " da li cu ikada biti majka " odbacim strah i sama sebi odgovorim najbolje moguce - DA . Na svaki ciklus gledam kao na pokusaj , a ne kao na stoprocentni uspjeh . Sebe posmatram potpuno bezemocionalno ..statisticki .. realno . Meni uvijek ima smisla pokusavati . Jednom mora upaliti . A ako ne upali , bar znam da sam pokusala ..
ovo sam napisala jučer....samo pozitiva u glavu i naprijed!!! doći ćemo do cilja
a danas ko da me vlak pregazio........
saznala sam da ću cijeli život imati problema s kičmom, da postoji šansa da mi se uklješte živci, a onda je operacija neminovna...tada ne spašavaju kičmu nego živce......imam mehanički kvar koji se ne da više popraviti....
pere me slika da jednoga dana ako dobijem dijete neću ga moći niti podignuti kad budem željela...
...mrzim ovakav dan, ne volim plakati nad sobom i nikad nisam, a prošla sam zaista svašta od samog djetinjstva...i sve me to ojačalo.....ali nekad me izda vlastita snaga........
postpisujem
i ZO
saljem vam veliki, virtualni
I kada nakon nekog vremena probaš ponovno, pa ne uspiješ, boli.
Ne tako jako, jer već imaš jedno malo čudo, ali boli.
I sad kad sam prošla sve to mogu reći, sve nedoumice, sve patnje i razočaranja, sve se zaboravi onaj tren kad ugledate malo srčeko na ekranu.
ZO, možda da malo pokušaš s alternativom, baš neki dan mi je kolegica pričala za tatu da je izbjegao čak invalidska kolica time što je otišao na neku masažu, ne znam više gdje, mogu pitati (i ona sama ode povremeno)... Nisam slijepi pristalica alternative, ali malo u kombinaciji sa klasičnom medicinom, možda može pomoći...
hvala ti......nisam ona koja odustaje, ali se trenutno malo gušim, pa ne vidim dalje od nosa........pošalji pp, dobro dođe svaka informacija......
bijeli ljiljan
Ja iako pokusavam da zacnem tek pet meseci,hocu bukvalno da popizdim.Sva sreca pa sam poslusala intuiciju i otkrila problem na pocetku.
Sto se tice pitanja kako se izboriti,hm...evo ja odlucila u 27-oj godini da upisem koledz preko leta samo da mi sto brze prodje vreme cekanja operaciije,oporavka pa sve to inseminacije.
bebomanka
Dok vas citam...uvidjam da svaka od nas ima ista razmisljanja..sve se nadamo ali iako pisemo da smo spremne na jos jedan neuspjeh ili da nece ici glatko..u dubini duse se nadamo da cemo uspjeti..Mislim da je u stvarnosti kod nas obrnuti postupak razmisljanja..Nadamo se..ali se u dubini duse puno jace BOJIMO ili cak VJERUJEMO da necemo uspjeti i to nam neda da stvarno i dozivimo taj uspjeh..
Ovo ce vas sad sokirati ali ja sam se u stvari sa neplodnoscu pocela boriti jos puno ranije nego sto sam upoznala svojega muza..Kako me je zivot vodio dosta trnovitim putem od ranog djetinjstva..bila sam nekako uvijek sama pred svim preprekama pa sam i dugo cekala svojega princa..U medjuvremenu sam isla na preglede kod gin. da budem sigurna da cu jednoga dana, kad moj princ dodje, bez problema ostati trudna..jer to je bio moj san......Doc. me je malo cudno gledao i uvijek pitao:"zelite li sad ostati trudni,koliko vec pokusavate?" a meni je bilo neugodno i reci da jos nemam niti partnera ali da samo zelim znati jel sve u redu..
Zato,vjerujem da je taj strah uzeo veci zamah od vjere da cu biti majka i to je kljucan problem!
Upravo citam knjigu "The Secret" od Rhonda Byrne i mogu je svakoj od vas preporuciti..
Sluzbeno se MM i ja borimo protiv neplodnosti od 2000 godine a sad sam odlucila da cu ostati prirodno trudna!!
bebomanka
ZO, javim se u ponedjeljak
Shanty, da je i meni netko prije dvije godine rekao da ću naredati 5 stimuliranih i dva prirodna IVF/ICSI-a (7 transfera solidnih embrija), ma ne bi mogla vjerovati. Ja čak i ne mogu vjerovati da sam prošla 3 IVF-a bez vas rodica.... No ide se dalje sve dok godine ne kažu stop...Pred postupak je uvijek optimizam jer nešto se jako važno događa, u toku postupka proradi pesimizam, pa malo na smjene
bebomanka ovo tvoje na kraju jako dobro zvuči.
Iz sata u sat različito. Al nema jutra niti večeri bez razmišljanja o bebi... ali po glavi mi se mota i 100 drugih stvari od skijanja, planinarenja, druženja, izlazaka, magistarskog rada....
Upravo sam sada u fazi prema dolje pa idem se sa nečime zabaviti.
A što se tiče pokušaja dati ću sve od sebe... Nadam se da će upornost jednom biti nagrađena.
Moj potpis će ti sve reći. Sad bi trebala na Ivf, ali sa mnom kao da se nešto dogodilo ili se događa. Ja ne znam gdje sam se ja to izgubila. Taj Ivf mi se čini toliko kompliciran da sama pomisao na njega me dovede do tako olakog odustajanja od svega. I kad pomislim da sam odustala od svega, nekako mi bude lakše, što ja nisam mogla sebi zamisliti. Sve mi je počelo ići na živce i sama priča o tome. Sada sam radila hormone, jedan dan mi je bitno kakvi su mi nalazi jedan svejedno. Najradije bi da mi netko pozvoni i pred vratima ostavi bebu, kao da bi se riješila svih problema. Mene je ovoga moga ponašanja pomalo i strah, jer apsolutno nikada nisam bila ovakva, sve me veselilo, i postupci, nikada nisam plakala kad dobijem mengu... I kad sam imala spontani, bila sam tako dobro da se nitko nije mogao načuditi...
Što li je to sa mnom, ja ne znam, možda samo jedna prolazna faza...
Draga rebeca, IVF postupak je tako jednostavna stvar da možeš i bezvoljna ući u postupak, samo si napravi neki plan. No... punkcija boli, ali neke cure i ne. Ostalo je šala mala. Naravno ako nije prije potrebno raditi razno razne pretrage. I još ako se sama pikaš.... Eto to je moje mišljenje.
Rano jutro, pola šest, MM i ja vozimo prema Rijeci. Otprilike na pola puta, baš negdje ispred Učke mene uhvati provala smijeha. Znate onaj histerični smijeh, uvijek me uhvati kad mi je svega preko glave i jednostavno se smijem jer se smijem od muke. Oooo.. kako nestvarno izgleda činjenica da neki svoju djecu prave u toplini doma svoga, u svom krevetu, intimno, nježno, polako..U pola šest na brzoj cesti prema Rijeci meni to izgleda kao SF.
Bebomanka je gore napisala kako se uvijek brinula da li će moći imati djecu. Recimo, ja sam se uvijek brinula da mi se to ne desi dok sam na fakultetu, ili ne daj bože u srednjoj školi. Uvijek sam bila odgovorna, išla na preglede, papa, brisevi, uzimala kontracepciju. Moje su prijateljice svaki mjesec vodile istu brigu, joj šta ako ne dobijem, ovaj mjesec smo riskirali, nismo korstili zaštitu, a ja sam prekretala očima i govorila im da ne živimo u srednjem vijeku, nek si kupe zaštitu. Naravno, sve one su sad majke. Sve osim mene.
U svakom vašem postu pronašla sam dio sebe. Sve mi i uvečer i ujutro imamo istu misao. U isčekivanju sam drugog IVF i meni se čini puno kompliciraniji od prvog. U prvi sam jednostavno uletila, onako optimistična i sa strahom od fizičke boli. Sad mi se sve to čini puno teže..
Al ne pada mi napamet da odustajem....nikada.
Suborke moje drage, hvala vam što ste tu
bebomanka
zubice sve smo mi sretne da postoji i MPO koji nam uvecava mogucnost zaceca ali..NIKADA ne smijemo izgubiti VJERU u prirodno zacece-kako si i sama rekla,intimno u toplini svoga doma....Svaka od nas posjeduje neminovnu mogucnost tog ostvarenja i zato..radit cemo nase IVF-ove i druge raznorazne potpomognute pokusaje ali uzivat cemo i dozvoliti ljubavi koja veze nas i nase partnere da stvori plod prirodnim putem jer i same znate koliko puta smo procitale recenice nasih dragih forumasica: NE ZNAM KAKO ALI DESILO SE CUDO!
A poitanje glasi: Zasto se to cudo nebi desilo i nama??????
Kad smo mm i ja saznali da trebamo ići na potpomognutu, meni je to zvučalo nekako svemirski, ono vrhunsko znanstveno dostignuće, imat ću dijete iz epruvete :D . Znam da bizarno zvuči, ali tako sam osjećala tada...Sada mi je čudno ako netko "složi" dijete kod kuće
Kada smo MM i ja odlučili se vjenčat svi naši prijatelji su govorili kaj vam se žuri?Danas su svi naši prijatelji u braku i hvala bogu imaju po dvoje djece. Znate ništa me neboli,ni punkcija,ni one injekcije,ali boli me kad mi ti isti prijatelji govore,ma BIT ČE VEĆ!!!! Uh,nakon prve negativne bete skrivala sam se od svih,samo da mogu pustit suzu. Ja sam sigurna da čemo uspijet,moramo. Hvala vam svima što ste tu...
Ja sam sretna što imam vas sve jer lakše je u društvu ljudi koji znaju i osjećaju isti problem u vlastitoj obitelji.
Zubice, i histerični smijeh je dobar jer se izbaci iz sebe sav nakupljen stres i dobro ga je izbaciti bilo kroz suze ili smijeh, važno je rasteretiti se da ne popucamo po šavovima.
A što se tiče tih strahova na fakultetu, mm i ja smo prohodali još na kraju srednje i kad se sad sjetimo kako smo se čuvali od trudnoće i strahovali da li će stići menga ili ne - sad na to samo tužno konstatiramo da bi bilo bolje da smo tada manje pazili.
Ja još uvijek imam nade i nakon 5. ivf-ova i hrpe inseminacija i 9-te godine od kad smo prvi put otišli na vv. Planovi su tu barem za cijelu ovu godinu a za dalje ćemo vidjet.
ja sam nakon prvobitne dijagnoze, koja je bila azoo, bila prestetna kad sam čula onu duuuugu riječ oligoasthenoteratozoospermia...
i sad se sjetim koliko sam bila sretna u tom trenutku - zvučalo mi tako lijepo, jer je to značilo da ipak imamo mogućnosti za mpo
zato ja nisam bila tužna, nego sam radila planove kako ćemo do svoje bebice!
bila sam već započela sa istrživanjima oko biopsije i donora, a ovo mi je samo olakšalo put
mpo sam shvatila kao priliku, jer da smo se rodili prije nešto godina, te mogućnosti ne bi ni imali...
i ja sam u fazi "nikakvoj"..
tak to valjda ide....nekad imaš volje ići na sve , a nekada sam otupiš i niš ti se neda. nekad plaćem na svaku mengu, a sada ni dane ne brojim..neg kad dođe... tak je valjda taj čarobni krug.......
i meni je pravo čudo kad netko složi djecu u kućnoj radinosti, i već mi fakat idu na živce upitni pogledi kaj čekamo, i ima li kaj novoga???
i više mi se neda uopće razgovarati niti o postupcima niti o terapijama...ničem....to smatram samo kao fazu, jer bi inače digla ruke od svega i odustala, a ja ne odustajem, još ne.
U nas ima stalno uspona i padova.Ovo zadnje vrijeme pogotovo nako neuspjeha u 2 mj nam je jedan veliki pad i onda još se namisti da oko mene same objave trudnoća i termina poroda dodje mi da šiznem.Sad o ničemu ne razmišljam i ne planiram ništa pa pomalo(mada smo u fazi razmatranja da pokušamo u nekoj drugodržavi:slovenija ili brisel).
Jedino o čemu trenutno mislim kako što ljepše provesti vrijeme u dvoje i to mi daje snagu.Zahvaljujem dragom Bogu šta imam super muža kraj sebe koji je uvijek uz mene.
Ginger je napisala da je MPO shvatila kao priliku i to je istina,samo je ponekad teško izdržati sve te prilike i izazove ali ono što nas ne ubije samo nas ojača.,
i to je istina
nije da se nisam naplakala, jesam, i to koliko....
al dalje se mora...
Kao što piše u mojem potpisu " Dok dišem nadam se". Svaki postupak nada da je baš taj posljednji. Puno suza i tuge, a opet odnekud toliko snage i želje za dalje. Ponekad ni sama ne znam odakle sva ta snaga. Sutra je novi dan i nova nada i jednostavno se ide dalje. Brzo se zaboravi ono što je iza i samo se gleda kako i kada dalje. Ne osjećam se kao da imam toliko postupaka iza sebe jer sam ih odtugovala i ostavila iza sebe i jedva čekam novi. Sutra će biti bolje, a ako ne onda prekosutra ili dan iza toga...
kod mene je također iz mjeseca u mjesec drukčije. Sjećam se prije pola godine, nije prošla večer a da mi suze nisu došle na oči uz razmišljanje šta sam ja to DRAGOM BOGU skrivila pa mi nedopušta da iskusim biti majka. A svako malo bi neko od mojih poznanica došao reći mi kako će dobiti bebu. Kako to ubija! Ali eto već pola gosine jednostavno sam bila pomirena sa činjenicom da će biti i to, nekako ćemo već dobiti svoga anđela. Ali sad me je već počelo opet hvatati neka tuga i nostalgija. Moj MM je isto povučeniji i teško mu je o tome pisati, imam prijeateljice ali to nije to kad te u biti nekuže. Većina ih ima djecu, a teško je to shvatiti kad ti nemaš taj problem. A kad mi kažu trebaš se samo opustiti najradije bi ih zadavila - KODA JA TO NEZNAM - a vidila bi ja njih!
Kako se nosim s tim? Ne nosim se ja već moje srce i moja duša.
Ponekad me čudi kako moje jadno srce svu ovu bol i tugu izdrži.Ali eto iz mjeseca u mjesec na trenutke jako boli pa onda opet malo manje. I tako u nedogled. A nada! Tu je negdje oko mene.Dođe eto da je ne zaboravim pa opet ode.. A u noči tihoj ja tiho suze lijem i bojim se da me MM ne čuje jer i njemu je dovoljno teško. Ne neznam što bih napisala. Da nosim se s time kako ni sama neznam. I koliko dugo još i do kada ne znam.
Podižem ovu temu iz prašine samo da se vidi da su većina cura koje su pisale sada mame
I ja sam prvo to išla gledati koliko se potpisa promjenilo u 2 godine...
Kako vrijeme prolazi meni je sve teže i teže čekati, svaki novi ciklus, nove pretrage, nova bolnica... E, to me je ubilo, i bacilo nekoliko koraka unatrag. Nikako doći do novog, idućeg postupka. Ostala sam nekako bez snage, ove četiri godine su me ubile, i nekako imam dojam da su mi doktroi potrošili dragocjeno vrijeme, kad smo prije tri godine krenuli u pretrage sa mnom je sve bilo ok, a do prvog postupka čekali smo skoro dvije godine. I sad sam se našla u situaciji s povišenim FSH, slabom reakcijom na stimulaciju, a o spermiogramu i onih nekoliko komada koji se mm-u tu i tamo pojave ne želim niti razmišljati. Nadam se da ću opet skupiti snage i volje za optimistično krenuti naprijed... Trenutno se ne nosim dobro s tim...
nedam se..i nadam se...borim se....pa padnem..pa ustanem....pa se opet borim,
ne znam koliko jos....koliko mogu podnijet - ali borim se fizicki i psihicki navise da ne puknem...molim Boga samo da se ne prestanem borit.....uglavnom,trudim se biti jaka....iako sam jako osjetljiva dusa, placem za svakom sitnicom , sama se sebi nekad cudim koliko mogu podnijet poraza i nastavit dalje....
jucer sam baš razmišljala da bi bilo dobro imati temu gdje možemo reći što osjećamo..Ja sam između postupaka relativno ok (iako me je ova borba totalno promijenila kao osobu, nema ni traga onoj snazi i samouvjerenosti od ranije), no pred postupak postajem opsjednuta,samo razmišljam i kalkuliram o stimulaciji, ev. ishodu punkcije, što i kako bi bilo bolje, ništa mi se ne da, depresivna, tlaka mi je bilo što što nema direktno veze s postupkom...kao da unaprijed oplakujem neuspjeh...o uspjehu ne smijem niti pomisliti jer mi se to ionako cini kao nešto što se događa drugima...ne znam zašto je to tako...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom