A kako se nositi sa svim tim?

[mare41]

zedra, moj odgovor na pitanje zašto me trenutno ništa ne zanima što nije u vezi MPO je taj da je to moja trenutna životna faza, najvažniji projekt i ništa nije važnije od postupka koji slijedi, bete koja se čeka i planiranja za dalje. Lakne mi kad postupak prođe jer se mogu posvetiti drugim stvarima i veseljima, ali to kratko traje i opet postane važan samo postupak koji dolazi. Prihvatila sam da je to sad tako i pokušavam izvući iz toga najbolje što mogu (puno novih znanja i novih prijateljstava). I meni se čini da se uspjeh događa drugima, al pokušavam zadržati optimizam.

[bebach]

Da mi je netko na samom početku, prije dvije godine, rekao da ću i za dvije godine još uvijek čekati taj famozni plusić na testu... ne znam bih li mu vjerovala. Nadam se da bih i da bih si uštedjela puno suza i živaca...

Puno sam se promijenila tijekom te dvije godine. Učim da nije sve u mojim rukama, ma koliko nešto željela i trudila se. Još uvijek to učim, ali sam naučila i da se i dalje trebam željeti i truditi, samo s nešto više razuma a puno manje emocija.

Totalno potpisujem ovo, jer se baš tako ja osjećam...čekajući taj prvi postupak, totalno sam napeta, ne bi rekla živčana ali tako nešto...znam da kad krenemo da će sve biti ok, ali samo to čekanje mi se čini taaaako dugo...(a čekamo 3 tjedna!)
uglavnom, znam da treba dignut glavu gore, skupit hrabrosti, pozitivne energije i strpljenja, ali imam osjećaj da se još nisam suočila s time da nam to zapravo treba...mislila sam, ma doći će samo od sebe,ali nije...tako da se sad u meni odvija teška borba jer znam šta me sve čekai znam da to nije lako, ali uspjet ću...znam da hoću!
i ~~~~~~~~~~~~~~ svima!!!