Legli su me prvi dan kad sam saznala da sam u drugom stanju i tako do poroda. ne želim daviti o tome što znači ležati toliko dugo vremena i za tijelo i za psihu. iskreno, ne znam koji dio mene je gore prošao. i tako nakon poroda svi su podragali dijete, slikali se s njim, divili se, čudili kako sam mogla toliko dugo ležati i nestali.
i sada sam s potpuno artrofiranim mišićima (bila sam na masaži i žena kaže da se čudi da uopće hodam) ljubim svoje dijete i brinem se o njemu na najbolji mogući način razvijajući mu i tijelo i psihupo cijeli Božji dan.
počeli smo čim je zatoplilo izlaziti vani. mislila sam da će me to spasiti i "dignuti" me malo, međutim za takve stvari ja više neama kondicije, ni snage. ipak izađem svaki dan, pa i p 2 puta, ali se onda dogodi kao jučer kad sam morala u gradu ujutro obaviti nešto da sam u 18 h potpuno slomljena. počnem se tresti, znojiti, povraća mi se i ne mogu govoriti. ni kapi snage u meni, legnem lutka kraj sebe i molim Boga da mu ništa ne zatreba, jer ne bih mogla ni korak dalje.
svaki dan kasno popodne počnem gubiti snagu. a tako bih silno htjela izaći, promjeniti ambijent, vidjeti prijatelje, a to ne mogu. strašno me to frustrira kao i činjenica da možda mome lutku ne pružam maksimum.
pijem i vitamine i nastojim dobro jesti, koliko mogu,, počinjem i lagano vježbati, ali sve skupa užasno sporo ide.
jedno od gorih osjećaja u životu je izgubiti povjerenje u svoje tijelo.
ima li neka od cura koja je to prošla i kad joj se vratila snaga?