Molim Vas lijepo recite mi kako vi to izvodite a da nije pred djecom?
Izbjegavamo svađu pred Ninom, poslije zaboravimo, ostavimo gorčinu, pokvarimo odnos. Jednostavno se ne možemo ni posvađat! Ima li netko nekakav savjet? Hvala
 |
|||
|
|
|||
Kako se posvađati?
Molim Vas lijepo recite mi kako vi to izvodite a da nije pred djecom?
Izbjegavamo svađu pred Ninom, poslije zaboravimo, ostavimo gorčinu, pokvarimo odnos. Jednostavno se ne možemo ni posvađat! Ima li netko nekakav savjet? Hvala
Mi ne odlažemo ništa - tada kad zatreba tu je svađa makar i deca bila tu. Impulsivni smo oboje, ne možemo da čekamo da nam se podese zvezde.
Zbog dece se ne sekiram jer se mm i ja ne svađamo već imamo tzv konstruktivne rasprave. Tome nas je naučilo 15 godina zajedničkog života. A i deca moraju naučiti da postoji civilizovani način da se istera svoje
svađamo se preko telefona
sorry, ovakvo pitanje se teško može naći...
nemam ti neki savjet. ali znam da nemogućnost (zdrave) svađe može isfrustrirati čovjeka van pameti...
hodala sam s tipom koji se NIKAD nije htio svađati. dolazilo mi je da ga kresnem oklagijom!
a onda sam našla srodnu dušu...
svađe mogu (i moraju) biti bez uvreda, a eventualni povišeni ton i žustrija rasprava sigurno neće drukčije utjecati na dijete - nego napetost koja "visi" u zraku od toga što se suzdržavate...
[quote="sorciere
svađe mogu (i moraju) biti bez uvreda, a eventualni povišeni ton i žustrija rasprava sigurno neće drukčije utjecati na dijete - nego napetost koja "visi" u zraku od toga što se suzdržavate...[/quote]
Upravo to - nema vrijeđanja. Moji starci su se stalno svađali pred nama, vrijeđali, ponižavali, izgovarali takve stvari da... :/ Meni je to grozno. Kad sam ljuta na MM-a, iste mu sekunde odbrusim - nikada ne ostavljam za kasnije, tko god bio prisutan, a i on meni i ne smatram da bi to moglo imati neke posljedice na Ivana. Nikada ne bih mogla živjeti s osobom koju ne poštujem i nikada si ne bih dozvolila vikati na nekoga i vrijeđati ga. Tako da Ivan toga nije pošteđen, ali iskreno mislim da nema čega ni biti. Tako i tako je nakon 5minuta sve po starom. Također mislim da napetost koja visi u zraku i lažna ljubaznost i sl. ostavljaju veće posljedice na dijete. Samo mi ga nekad bude žao kad me pita (Ivan): A jeste sad dobri? Znači, osjetio je nešto, ali kad vidi da normalno funkcioniramo, sve štima.
Mi rečemo što imamo, al ako je svatko ostao pri svome, treba još neko vrijeme il događaj da prestanemo biti musavi. Jer nisu sve svađe sa rezultatom: vuk sit i koza cijela.
Onda nakon nekog vrimena Damir pita: jel sad možemo...(nešto što on želi)/jesi se sad odljutio. To otopi u čas svu musavost
Al' mi je legao ovaj topic! Bas danas svo vreme o tome mislim.
Jutros smo se MM i ja nesto posvadjali i Mishica se na to rasplakala.Pritom nije bila neka strasna svadja, vise "glasnija rasprava".
U sustini sam za to da pred detetom ne treba kriti osecanja. Kao prvo zato sto bi se, kao sto Sorcie kaze, potiskivanje ljutnje ionako na nama negativno ispoljilo. A kao drugo, mislim da je ok da dete ima realnu sliku medjuljudskih odnosa i osecanja. Dakle, mama i tata se vole ali se i pored toga ponekad naljute jedno na drugo. Pa i samo dete se svako malo naljuti na roditelje pa ih nevezano za to beskrajno voli.
To bi ukratko bio moj stav koji je jutrasnjom epizodom Mishicine reakcije na nasu svadju snazno uzburkan. Sad vise ne znam sta da mislim. :?
Po tom pitanju smo grozni.Oboje smo jako eksplozivni i nema šanse da se išta ostavi za kasnije.Nažalost,jako često se u zadnje vrijeme svađamo i jako često su djeca prisutna.A već nekoliko puta se dogodilo da nam je sin počeo plakati i molio nas da prestanemo.Nakon toga se osjećam ko govno i obećam samoj sebi da neću više nikad ali muž me izbacuje iz takta,gađa u živac i ne mogu se kontrolirati.Ali morat ću zbog djece
Imam tako malo vremena da mi ga je glupo provesti na svadju.
A naljutim se ponekad da mi vatra iz usiju izlazi i onda malo odsetam. Sjetim se onog groznog osjecaja kad sam bila dijete i kako sam se osjecala kad su se moji svadjali. Presutim puno stvari ili se naljutim u sebi ali nemogu ostati ljuta i sve me brzo prodje. Ja mislim da najduze sto uspjem biti ljuta na muza je 5 minuta(ali to su opet posljedice mog djetinjstva kad mama i tata su znali nepricati mjesecima u istoj kuci)
Ja sam za to da uvijek raspravimo ako je u nečemu problem. Ne vrijeđamo se. Bolje nego da šutimo i durimo se cijeli dan.
Ja kažem da se nešto ljutim na tatu i da to moramo raspraviti. I djeca iz toga uče. Da je ok i ljutiti se i raspraviti ako je u nečemu problem.
ako vec dijete prisustvuje svadji, mada sam ja radije za prisustvovanje raspravljanju, po mogucnosti konstruktivnom - onda se nadam da cuje ja poruke a ne optuzivanje drugog roditelja.
npr. ja sam ljuta zato sto osjecam xyz, nisam sretna, zadovoljna, smeta me...
nismo se nikad svadjali na nacin da si dijelimo epitete (glup, blesav, slicne stvari).
posvadimo se pred djecom, ne "cuvamo" za kasnije. uvijek rijesimo. mozda smo triput u 11-godisnjoj vezi ljuti prespavali... al se to svadjanje svede na diskutiranje povisenim glasom
meni se dogodilo da sam se jednom dva puta posvađala s mojom mamom i s bakom, pred zxujom, ajoj da vidite kako je zxuja navaljivala na njih, vrištala i plazila im jezik. jer napadaju njenu mamu
a što se tiče svađe s mužem, pa anima, ti bi barem trebala znati da se s ćo'ekom ne svađa. :shock: sve što on veli - je zakon i ima da se poštuje! tako je barem u mojoj kući i stoga ti ne mogu dati nikakav savjet.
MC
i da, kad se ne mogu posvađat bez djeljenja epiteta, u tome i jest problem
Pa naravno,u tome i je problem.Kakva je to uopće svađa kad nema komplimenatanima prvotno napisa
i da, kad se ne mogu posvađat bez djeljenja epiteta, u tome i jest problem
:/ a kakvi epiteti bi to bili???i da, kad se ne mogu posvađat bez djeljenja epiteta, u tome i jest problem
e mene je ovo pralo dosta dugo u vezi sa mm jer se u mojoj kuci mama i tata nisu svadjali - tj posvadjali bi se (jaaaaako rijetko) pa sutjeli godinama (doslovno). i u mojoj glavici dugo nije sljelo da je svadjanje/raspravljanje nesto normalno nakon cega se ljudi i dalje vole. a ja bi bila sretna da su se bar svadjali pa da znam u cemu je stos, zasto se ljute. ja mislim da je pasivna agresivnost grozna i na svu srecu svjesna sam toga pa ja sa mm sve raspravim i to bez komplimenata. nema vrijedjanja. koristim ja poruke i to traje kratko i eksplozivno, nakon 5 minuta se ni ne sijecam vise sta je bilo. nastavimo ko da se nista nije dogodilo. kad je vrijedjanje u pitanju tesko je nastavit bez gorcine i povrijedjenosti.
kako se svadjat konstruktivno? to ti je isto tehnika koja se uci, ako ti vec nije usadjena, nije lako, zahtjeva promjenu nacina komuniciranja. pokusaj mu govorit JA poruke tj. "ja se osijecam tuzna, ljuta, povrijedjena.. zato jer si ti napravio to i to, jesi li tako mislio? ja bi zeljela, volila, htjela da napravis ... ljuti me kad " a bez TI poruka tipa "ti si ovakav, onakav... ti to radis gorzno, lose... " mozda da nadjes kakvu literaturu?
naravno da nema svaka svadja win win kraj niti je to moguce svaki put postic ali barem da nema gorcine i povrijedjenosti zbog komplimenata koji se izreknu u ljutnji.
Odlicna tema...
Ranije smo rasprave ostavljali za doba kad deca spavaju. Cesto nismo posle znali ko je na koga ljut i zbog cega, a gorcina se talozila...
U poslednjih par godina sasvim otvoreno razgovaramao pred devojcicama. Bude ostrijeg tona, bude ljutnje, ali nikad vredjanja, teskih reci.
Bas sam nedavno o ovome pricala sa dobrom prijateljicom. Ona i njm su pred sinovima uvek pokazivali samo vedro (nekad i lazno) lice. Klinci su sada u skoli i imaju problem u komunikaciji. Cim se podigne ton u decijim svadjama, pocnu da placu i nikako se ne snalaze...
Ne mislim da decu treba trovati svadjama, ali konstruktivne rasprave su visestruko korisne - i nama i njima. Mi resavamo konflikte,zdravo i trenutno, a oni se takodje uce tome na eksplicitnom primeru...
Aaa, teško.
Al mi smo imali 15 godina da usavršimo tehniku prije nego je dijete došlo. Uglavnom, savladali smo ovo:
- ne poopćavamo i ne izvlačimo pretpotopne primjere da potkrijepimo svoj stav, izbjegavamo "ti uvijek" i "ti nikad",
- prestali smo davno uspoređivati pojedinačni doprinos kućanstvu u trudu i vremenu (što je znalo bit izvor svađa), zajednički dogovaramo potrebne poslove i tko će šta napravit, i naučili smo prihvatiti "ne mogu sad to" kao informaciju, a ne izvlačenje,
- po potrebi raspravu podijelimo na dva dijela: ovaj trenutni slučaj rječavamo sada, a načelno stav prema tome može i poslije,
- kad nas smeta neki postupak koji se ponavlja ili slično, tada ne šutimo dok nam dozlogrdi, nego u mirnom trenutku pokrenemo razgovor na tu temu. Začudila sam se kad sam shvatila da je za neke stvari koje su me uzrujavale godinama bilo dovoljno reći: Znaš, mene prilično smeta kad ti radiš ono onako. I obratno, stvari koje su smetale mm, kad sam imala prilike u miru objasnit zašto radim tako kako radim, pa je on vidio da postoji logika iza postupka (drukčija od njegove) onda me prestao pilati da promijenim način.
Ali koliko god mi tvrdimo da je to konstruktivna rasprava ili samo malo žešća razmjena mišljenja, klinac nikako ne voli naše svađe. Jednom sam se tako naljutila da sam mislila da ću eksplodirati, pobrala knjigu i jastuk i otišla u park (srećom bilo toplo i suho). MM me nakon sat-dva došao nagovarat da se vratim gore. U međuvremenu je mali pitao što je bilo, mm je rekao da ljudi ponekad trebaju vremena da se ispušu (što je istina) a mali kaže "Ma nemoj me farbat!"
Mali je bio prilično unezvjeren, i bilo mi ga je žao, ali važnije mi je da se ne moram pretvarati. Stalo mi je da shvati da svađa ne znači raspad sistema, razvod braka, nos do poda tjedan dana...
mi se nikad ne svadjamo. ali to ne znaci da se oko svega slazemo i da nikad ne raspravljamo, pa cak se i porjeckamo.
ja npr sam dosta zivac i kad se naljutim, sposobna sam reci svasta, i sto mislim i sto ne. posto sam svjesna toga, obicno pricekam malo da se ohladim i poslozim si u glavi, a onda "napadnem" argumentirano.
s obzirom da je mm psiholog a ja apsolvent iste struke, mi se jako trudimo da nam komunikacija uvijek polazi od sebe (tzv. ja poruke) da ne napadamo i ne omalovazavamo i ne optuzujemo (ti uvijek, ti nikad) i naravno nema vrijeđanja, vec npr kazemo "ja mislim da bi trebalo to i to" ili "mislim da si to napravio pogresno, zato sto..." ili "imam osjecaj da mislis... jesam li u pravu?" ili "nije mi se svidjelo kad si rekao/napravio... zbog toga i toga" ili "ne slazem se s tim jer..." i sl. da sad ne nabrajam. treba malo vjezbe da se usvoji takav nacin razgovora, ali na taj nacin jednostavno izgladimo sve nesporazume ili nadjemo neki kompromis, a druga strana se nikad ne osjeca napadnuto.
na taj nacin mozemo raspravljati i pred djetetom, i ujedno joj postavljamo primjer. da, nekad bude i ton malo povisen, ali to nikad ne prelazi u deracinu i svadju.
eto, ja bih savjetovala da pokusate tako. kada samo jedna osoba upotrijebi taj nacin komunikacije to vec moze pozitivno djelovati i na drugoga jer se nece osjecati napadnuto, a ujedno ima slobodu da izrazi i svoje misljenje (u mirnijem tonu).
Mi se ne svađamo u tolikoj mjeri da to ne bi mogli izvesti pred Jankom. A epitete si ne djelimo nikad, to mi je ružno. Kaj bi mužu trebala govoriti da je idiot i konj i ne znam kaj? Niti imam takvo mišljenje o njemu, niti meni ne bi bilo drago da tako nešto čujem od njega. A i kad se pokečkamo pred Jankom to nije da stvari lete i uvrede padaju, nego malo žustrije razgovaramo i ne vidim u tome problem. U principu se ne svađamo nikada onako žestoko. Lijepo si kažemo kaj imamo i to je to.
Ja se nemam s kim svađat.
MM nikad nema doma. I ljutim se jer ga taj posao jede i propušta neke neponovljive trenutke u životu svoje djece.
A kad je doma, više ne znam zbog čega bi se trebala i posvađati s njim. Prođe me.
Kod nas se doma inaće priča glasno i temperamentno, tako da klinci i ne kuže kad se svađamo
A šta je najčudnije, zbilja svi vičemo kad pričamo, a kad se svađamo onda smo tihi i ... normalni
Jao...pravi dalmatinci...ne da nam se nit svađati kako Bog zapovida
Dok smo imali jedno dijete, jako smo pazili da ne podižemo glas pred njim.
Kad bi se posvađali, musili bi se par sati, pa bi raspravljali kad bi M. zaspao ( a to nam je teško padalo jer smo jako temperamentni, pa nam je bilo još gore - ono držanje bijesa i ljutnje u sebi, uf...
Sad s dvoje to više ne radimo, odmah raspravimo što imamo, svađe su puno tiše, nema više one buke i galame kao prije. Valjda su nam i svađe sazrele
MM-u i meni nije problem planuti...ali nam sve više i više postaje problem završiti započeto i to je ono što me najviše ljuti! Krenemo raspravljati i onda on neće izgovoriti polovicu rečenice koju je počeo....isto tako i ja...kad vidim kako reagira, ušutim i neću dalje da iznosim bit problema! I sve ostane nedorečeno.....čak i krivo shvaćeno.....i to mi je 100 puta gore nego da uopće ne počnemo! Ne znam da li se osjećam gore prije nego potegnem problem ili nakon što ga potegnem, a ništa ne riješimo! MM-u to i nije neki problem, ali meni je katastrofa!
A kada beba dođe, iskreno ne znam kako će biti. Znam samo da smo oboje stava da se ne trebamo pred djetetom uooće svađati....iako niti inače se ne vrijeđamo dok se svađamo.
Ja se sjećam svađa mojih roditelja....to su njima bile sasvim normalne svađe, ništa strašno, a meni je bila smrt slušati ih! Iako se nisu vrijeđali, meni je kao djetetu bilo prestrašno slušati čak i malo žustriju raspravu, a kamoli svađu!
potpisujem, osim ove zadnje recenice. mi nadjemo nesto za svadju (uglavnom moje nezadovoljstvo trenutnom "obiteljskom" situacijom), ili tako nesto. ne suzdrzavam se pred malim,, ali pred drugima (moji, njegovi...) da, jer oni nemaju sta to slusati. izbjegavam vrijedanje jer mi se gadi kako ih moj stari sipa sakom i kapom, i trudim se drzati teme i osobnog govora. mislim da je to u redu, i da uspijeva ako je i druga strana razumna-tako da se mi uglavnom uvijek raspravljamo, jer meni to nije svadja. ako je jedna strana samoziva, sipa uvrede i ne zeli slusati, mislim da se s takvom osobom nemoguce kvalitetno posvadati/raspraviti. znam, eto, po mom ocu. uzas.Ja se nemam s kim svađat.
MM nikad nema doma. I ljutim se jer ga taj posao jede i propušta neke neponovljive trenutke u životu svoje djece.
A kad je doma, više ne znam zbog čega bi se trebala i posvađati s njim. Prođe me.
svadjamo se normalno pred djetetom, nit smo agresivni nit se častimo, svadjamo se fino i argumentirano
Mi se ne svadjamo.
Ja pozvizdim - on popusti.
I samo se pitam do kad. :/
Ma ja sam zaključila da muž nije za razgovor 8) sad kad poludim na njega nazovem frendicu izanaliziram do detalja situaciju pa mu prenesem zaključke.
Pred djetetom se ne svadjamo, niti glasnije raspravljamo. Vika, deranje i sl. izaziva kod djeteta nervozu, pa se svi moraju kontrolirati. To je pravilo kojeg se svi u kuci moraju drzati. No, mogu reci da se MM i ja stvarno jako rijetko svadjamo.
mene ova tema baca u bedaru, svađamo se, a ne znamo se svađati, tako da bude puno vike nizašto
tako da neću više ništa pisati
samo ću reći Deaedi vraćaj stari avatar
Pa kad svi ionako misle da ovako izgledam
Re: Kako se posvađati?
Pa nemojte zaboraviti. Znam po sebi kako je teško ponovo pokretati neugodne rasprave na hladno, ali od kad se trudim (trudimo) upravo to raditi, naš odnos je na velikom dobitku. Prije toga je bilo baš kako si ti napisala i to nam je već stvarno bilo počelo štetiti.
Zašto?
Ne zašto se rijetko svadjate nego zašto se ne svadjate pred djetetom?
Meni su NORMALNE svadje NORMALAN dio zdravog odnosa.
Ne vidim zašto bi djeca trebala bit "zaštićena" od normalnih elemenata zdrave veze.
nema svađanja kod vas?
koje savršene situcije samoprijegora i kontrole..mi se svađamo i ja se znam derati..i MM također
i to pred djetetom, a nekad se svađamo i kad nje nema
nekad i ne razgovaramo, tj. durimo se (tzv. tiha misa) te komuniciramo isključivo po pitanjima koja se nje tiču..ona očito kuži da nije sve kako treba, ali nikad to ničim nije pokazala..ionako je sva u nekom svom svijetu
pretpostavljam da će se i ona jednom u životu s nekim svađati..ili da će bar naučiti da nekim osobama odbrusi i stavi ih na njihovo mjesto..ne mogu joj ja stvarati lažne idile vječitih osmjeha i ne-problema..
Mi se ne svadjamo cesto i ne svadjamo se oko zivotno vaznih stvari, ali....Mene najvise nervira moja sklonost da briznem u plac tokom svake rasprave i onda to bas izgleda pateticno - narocito iz djetetove perspektive...Voljela bih se znati dostojanstveno svadjati...
A sad kako sam trudna - gora sam nego ikad....zapocinjem i dramaticno zavrsavam besmislene svadje oko besmislenih razloga...poslije umirem od stida i krokodilskih suza...
I iskreno, voljela bih da je Viktor postedjen toga...ne zbog iluzije idile, bilo bi krasno imati idilu bez iluzije. nego ne mislim da ce ista dobro nauciti - pa cak ni da odbrusi - prije da histerise ili da ignorise...i da se dere naravno....
Ako dvoje ljudi argumentirano i konstruktivno razgovara i dođe do rješenja problema, onda to meni nije svađa, i naravno da je u redu da djeca to vide i iz toga uče. Svađa je situacija kad se strasti uzburkaju, diže se ton i obično nitko nije spreman uvažiti mišljenje onog drugog, jer da jest, onda bi to bio razgovor a ne svađa.
Djeci roditeljske svađe teško padaju i ne vjerujem da išta iz njih uče. Mi se ne svađamo puno, čak jako rijetko, kratko i oko sitnica, ali A. svaki put bude muka od toga i moli nas da prestanemo. D. isto bude sav zbunjen.
Ukratko, nisam za svađanje pred djecom. Naravno, tu i tamo će ćuti neki povišeni ton, ali to ne bi trebao biti uobičajeni prizor.
Pa kako da pojasnim: oko malih, svakodnevnih stvari se ne svadjamo. A ako je u pitanju neka velika svadja (a takvih svadja stvarno imamo rijetko), onda naravno da necemo pred djetetom. Iz djetinjstva ne pamtim niti svadje svojih roditelja, tako da se ja pak pitam: pa oko cega se ljudi svadjaju? Mislim koji su to razlozi da vices i duris se na jednu od najvaznijih osoba u zivotu?Zašto?
Ne zašto se rijetko svadjate nego zašto se ne svadjate pred djetetom?
Meni su NORMALNE svadje NORMALAN dio zdravog odnosa.
Ne vidim zašto bi djeca trebala bit "zaštićena" od normalnih elemenata zdrave veze.
da imam volje i samoprijegora, da sam bolja i kvalitetnija osoba možda bih mogla (barem pokušala naučiti) kontrolirati te svoje emocije, a ne nekad kao rastresit teret, sve to bacati oko sebe bez ikakve samokontrole
ali nisam takva, pa mi je onda bezveze biti prijetvorna, stvarati te lažne idile dok u meni sve ključa od bijesa i samosažaljenja, nabacivati fasade pred sobom i naravno, najčešće drugima o tome kako sam ja divna osoba i kako je kod nas sve savršeno
naravno da ne mislim da se treba uvijek i oko svega derati pred djetetom, ali nikako ne vjerujem onima koji tvrde da se nikad ne svađaju pa čak i da za tim nemaju potrebe..osim ako su dugotrajnim mentalnim vježbama došli vrlo blizu stupnju blaženstva i opće sreće kada im svi ti problemi izgledaju trivijalno i nemaju više u sebi niti jednu negativnu emociju
ili?
izbjegavaju bilo kakvu konfliktnu situaciju zbog nedostatka samopouzdanja i sve gutaju u sebi i guraju pod tepih?
ili ne znam..možda i im i zavidim, ako je to uistinu tako
Ja pamtim svađe svojih roditelja! I baš zato ih ne želim priuštiti svom djetetu!
Jer i najmanja svađa između mame i tate je bila za mene smak svijeta! Kao što rekoh- nisu se vrijeđali, nisu se tukli, nisu te svađe shvaćali uopće kao strašne....ali meni su bile strašne! Sam povišen ton mi je bio strašan....
I vjerujem da niti jednom djetetu nije ugodno gledati kako roditelji viču jedno na drugo....samo to neko dijete pokaže, drugo drži u sebi.
Pa tko želi to priuštiti svom djetetu, slobodno nek mu priušti...ali to je moje mišljenje.
Konstruktivne rasprave bez povišavanja tona su nešta sasvim drugo....ali kao što je Vertex rekla- to niti ne smatram svađama!
Ok, onda sam:
prijetvorna i glumatam:lazljivica:pa mi je onda bezveze biti prijetvorna, stvarati te lažne idile dok u meni sve ključa od bijesa i samosažaljenja, nabacivati fasade pred sobom i naravno, najčešće drugima o tome kako sam ja divna osoba i kako je kod nas sve savršenojadna i nesigurna:ali nikako ne vjerujem onima koji tvrde da se nikad ne svađaju pa čak i da za tim nemaju potrebe.Ako sam takva jer mislim da djeca ne trebaju gledati i slusati roditelje u svadji i jer se nastojim ne svadjati oko svakodnevnih trivijalnosti, neka sam.izbjegavaju bilo kakvu konfliktnu situaciju zbog nedostatka samopouzdanja i sve gutaju u sebi i guraju pod tepih?
Pa koliko ima zivotnih situacija koje izazivaju ovakve osjecaje? Mozda 2,3 u cijelom zivotu? To su onda neke velike zivotne prekretnice i mogu shvatiti da se tada ne uspijeva kontrolirati. Ili, s druge strane, zar se bas u tim slucajevima mora svadja odigravati pred djetetom?dok u meni sve ključa od bijesa i samosažaljenja
Ma daj Daedi....Mislim ja potpuno postujem ono sto si ti napisala i nemam problema s tim da ti vjerujem.....jednostavno nismo svi istih naravi....
A u meni sve kljuca od bijesa i samosazaljenja svakog PMS-a u mjesecu, a u trudnoci svakodnevno...
2-3 situacije u zivotu???
Svaka cast - pa to su nevidjeni sretnici....
ja mislim da je vazno kvalitetno se "svadjati" pred djecom jer ona onda uce i taj manje ugodan dio suzivota i medusobne komunikacije.
ja recimo od doma nosim urlanje i prosipanje uvreda--"zasluzenih" ali puno cesce nezasluzenih--od strane starog, i mamino vjecno povladivanje i sutnju. mislim to sigurno nije dobar temelj za kvalitetan odnos, posto ja godinama u vezama nisam zeljela reci kad nesto nije valjdalo i naravno te veze bi na kraju pucale. sad vise nema sanse da nesto presutim, naravno, bez ikakvih vrijedanja i "cascenja". bitno je imati cist odnos.
nece na djecu nista imati trajan traumatican utjecaj ako vide da se tim neugodnim razgovorima doista nesto rjesava, te da mama i tata imaju kvalitetniji odnos nakon toga.
U stvari mnogo vise zavidim onima koji strucno iznesu argumentiranu debatu od pocetka do kraja....
Cuj, zavrsila sam i diplomaciju, pa je primjenjujem i doma...Sta ces, profesionalna deformacija.
Pa mogla si odmah reci...
ja sam poslijednja koja moze davati savjete obraku i svadjama jer su gadnije svadje (dakle vrijedjanje vikanje i cak jedan udarac) bile razlogom naseg prekida...
ipak:
kako i dalje radimo na odnosu (jer distanca pomaze ali ne rjesava nuzno probleme) nasla sam nacin koji meni/nama pomaze... moj bivsi ga ne prakticira i, koliko vidim, stvarno nije ni nuzno... dovoljno je da sam ja cista, bistra i jasna...
izgleda da je jasnoca, kao i svadja, isto zarazna...
a ako je NAS odnos postao toliko bolji onda to svakak moze i odnos vas ostalih kojima se, pretpostavljam, radi o manjim detaljima...
zove se 'the Work' od Byron Katie i vec se pisalo o tome po forumu i ima par forumasica koje ga rade kad osjete da im zatreba...
neki oblik 'uradi sam/a' psihoterapije i jako pomaze pri nenasilnoj komunikaciji - mozda bas zato jer se problemi u odnosima koriste za kvalitetnu introspekciju (a ne da nas jos vise ubiju u pojam)...
kad su sirove strasti u igri tesko je primjeniti neke smjernice nenasilne komunikacije, koliko god da su fantasticne...
pa radom na sebi, brigom o svom mentalnom zdravlju - nekako nenasilna komunikacija dodje sama od sebe (ja sam se masu puta zacudila samoj sebi kako SPONTANO ne padam u zamke koje su prije masu puta kulminirale svadjom)... nema neke teske samokontrole, trpljenja i ostalih stvari koji samo nabijaju tempiranu bombu u svakom odnosu...
svi materijali potrebni za rad su dostupni potpuno besplatno na njenom siteu www.thework.com ...
knjige se mogu kupiti ali nisu potrebne (i, u mom slucaju - njezina istina nije i moja istina pa su mi knjige mrvicu i bezveze, cisto sto se vokabulara tice, ali sam rad je kao tehnika fantastican)...
ovdje je kratki video s radionice u malibuu kako se 'the work' radi na jednom od cescih i zescih uvjerenja koje znamo imati o svom partneru (i ne samo partneru):
moj partner me ne bi smio osudjivati
traje oko 7 minuta...
e i jos nesto,
ima skroz zgodna slikovnica 'petra i roditeljska svadja'...
mislim da je isto zgodno pomagalo ako se sa djeteom zeli razgovarati o svadji...
ter zgodna slikovnica 'kad sam ljut' koju isto mozemo kreativno iskoristiti za razgovor s djetetom o tim naizgled mracnim ali svjedno realnim fenomenima
ovakoMi ne odlažemo ništa - tada kad zatreba tu je svađa makar i deca bila tu. Impulsivni smo oboje, ne možemo da čekamo da nam se podese zvezde.
Zbog dece se ne sekiram jer se mm i ja ne svađamo već imamo tzv konstruktivne rasprave. Tome nas je naučilo 15 godina zajedničkog života. A i deca moraju naučiti da postoji civilizovani način da se istera svoje
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom