I ja sam bila s druge strane priče i nikada, ali baš nikada nisam osjetila zavist što netko drugi čeka dijete. Naprotiv, kad god bih vidjela trudnicu to bi mi dalo nadu, pomislila bih "eto, ako je ona uspjela, sigurno ću jednog dana i ja".

Ono što me je rastuživalo u to vrijeme borbe i iščekivanja je nebriga ljudi prema djeci, strašno me boljeo to što ne znaju cijeniti što imaju. Pri tome mislim na zanemarivanje, bacila bi me u bed svaka vijest da je dijete poginulo u nesreći jer nije bilo u sjedalici, da je pronađeno novorođenče u smeću, slike male djece kako bosonoga prose po Zagrebu su me izluđivale... Ali to je neka druga tema.

Želim ti reći da će tvoj brat i njegova žena sigurno biti sretni zbog tebe - dijete unosi svjetlost u svačiji život, i sigurno će im dati snage da se bore i dalje. A ako misliš da će im tako biti lakše, pričekaj da ostaneš trudna i samo im objavi sretnu vijest. I reci im da znaš da će i oni uspjeti.