Evo ja imam za priznati jedno ne bas lijepo iskustvo. Mi smo pokusavali u isto vrijeme kao i nasi prijatelji, i oni su uspjeli a mi nismo. (Na kraju nam je trebalo preko 3 godine pokusavanja i puno postupaka MPO.) Bili smo jednom isli zajedno nas 4 na jedan dugacki put kad je zena bila 5 mjeseci trudna i stalno si je mazila trbuh, a ja stalno provjeravala jesam li dobila mengu jer smo bas cekali rezultat postupka (i da, dobila sam, na putu nazad i plakala ko kisna godina). U svakom slucaju, to je bilo takvo bolno iskustvo da ja to nisam mogla ponoviti, i udaljili smo se od njih nakon toga jer je jednostavno bilo previse bolno i stalno bi mi oci zasuzile protiv vlastite volje. Kasnije smo se ponovo priblizili kad smo taj jedan krizni period kad nas je sve pogadjalo ostavili iza sebe.

Ali, hocu naglasiti da bi se jos puno puno puno gore osjecala da su oni svoju trudnocu odlagali radi nas. Naravno da svijet ide dalje i ne vrti se oko nas. I to dijete je bilo i slatko i lijepo i sve smo mu najbolje zeljeli. Naravno da smo bili sretni radi njih. Bili smo nesretni zbog nas, i to se ne bi puno promijenilo ma koliko malo ili puno djece nas okruzivalo.

Moja mama mi je skrivala da su obje moje sestricne trudne jer me je mislila nekako zastititi od tuge. I onda me je pogodilo jos puno vise kad sam saznala jer je jedna bila taman pred porod - kao da se to moglo sakriti. Pouka: reci cim prije, i cim obzirnije, i za ocekivati je da ce ona druga strana imati ambivalentne osjecaje (iako one negativne ljudi skrivaju kao zmija noge), i da ce na onim negativnim osjecajima morati malo poraditi, ili malo vremena proci da se prihvati. Na kraju ce biti sretni radi vas, sigurno.