yummymummy, ja se još uvijek nalazim sa te neke "druge strane".

Moja je prva trudnoća završila spontanim, neki za nju nisu ni znali, a naslušala sam se GLUPIH do boli komentara, obzirom da sam bila u braku već par godina, kako neko "neće čekati kao mi - JER VOLI DJECU!", i slične nebuloze od kojih ti se srce slama.
U tom periodu nisam mogla očima vidjeti trudnu ženu, iskreno.

Onda je uslijedila kontrolisana trudnoća, odvratno iskustvo s poroda,
pa komplikacije u braku i sad ... šta sad?
Godine idu, ja bih tako rado još djece, ali nešto ne znam kako?

I kad god čujem da mi je neka od kolegica trudna mrak mi na oči padne,
mrzim je 5 minuta ili 5 dana ili mjesec dana( bilo je i toga, iskreno)i kad me prođe sve je super!
Zbog nje se radujem i sve se nadam da ni za mene još nije kasno.
Da im zavidim to je istina jer i ja bih rado ali ne ide.

Na tvom mjestu ja bih sjela sa bratom i iskreno istresla sve pred njega,
sve svoje strahove i sumnje, bojazan od njegove reakcije i osjećanja, a posebno od osjećanja koja bi se javila kod njegove supruge.
Zamoli ga nek ti on pomogne u prevladavanju tih problema koje imaš,
iskreno mu reci da želiš još djece ali da ne želiš njih da povrijediš ni na koji način, a time najmanje, sve mu reci.
Mislim da vas jedan takav razgovor može samo povezati.

i ~~~~~ za tvog brata da postane tata