Onaj klise sto ga ponavljaju "vrijeme lijeci rane" je istinit, tako da ces i ti nakon nekog vremena poceti osjecati da je vrijeme da se prijede preko onog sto je bilo i da se krene dalje. Nekima treba duze, nekima ne.
Ja sam svoju curicu pobacila sa 18 tjedana, sto je bilo specijalno strasno za mene, jer svi su mi govorili da 1 zena u 3 uspije iznijeti trudnocu prije 12-og tjedna.
Tako da sam ja u neku ruku bila spremna izgubiti bebu prije 3 mjeseca, ali ne i poslije. Utoliko veca bol i nerazumijevanje.
Jos je jedna stvar teza: rodis na normalan (vaginalni) nacin, i imas priliku vidjeti i drzati svoju bebu koja je vrlo, vrlo mala, ali joj nista ne fali!
Plakala sam 3 dana bez prestanka, trazila sam sestre da mi ju donesu dvaput, oprostila sam se i idemo dalje. Ne kazem da ne boli kad se sjetim (i sad sam pustila suzu ili dvije), ali kazu da se tako nesto desava s razlogom (najcesce u vezi sa greskom u kromosomima, gdje tijelo prirodno odbacuje "stetan" plod).

Glavu gore i idemo dalje!!

Ja sam sad ponovno trudna (nakon 7 mjeseci cekanja od kad sam pobacila), upravo ulazim u svoj 28-i tjedan, beba se rita ko luda dok ovo pisem i mogu ti reci samo jedno: ustraj, ustraj, ustraj!
Sve ce biti u redu, i sve ima svoje zasto.
Bol ce se smanjiti, premda nece otici. Fokus je na buducnost i na vlastitu volju (meni su rekli da cu vjerovatno morat ici na usvajanje jer je skoro pa nemoguce da ostanem trudna. Eto koliko znaju!).

Pusa i bacaj se u akciju!