Originally Posted by
mina
Ja svratila sa vama podijeliti nelijepe vijesti. Našem malom prijatelju danas došli nalazi- loše, loše, najlošije... zloćudno, brzorastuće i sa metastazama. Markeri jako visoki. Doktori ne gaje puno nade, pokušat će sve što mogu i već odmah sutra kreću sa najagresivnijom kemoterapijom. Vele da im ni nigdje drugdje za nikakve novce neće ništa bolje dati ni prognozirati, da nema vremena ni smisla tražiti doktore po inozemstvu i sređivati put. Ne mogu vam uopće opisati kako je roditeljima, obitelji, a i nama... Ja ne mogu nikako zaspati, stalno sve vrtim po glavi...
Normalno, živahno, zdravo dijete, po ničemu se takvo što nije dalo naslutiti, jedan dan se igramo u parku, drugi je u bolnici i začas ovakva dijagnoza
Stella stalno pita kad će se igrati, zašto neće doći... Njega nekako najviše voli od sve ostale djece s kojom se družimo
Rekla sam joj da je jako bolestan i da ćemo sutra ići u crkvu zapaliti svijećicu i moliti Boga da ozdravi
Jako sam tužna što se loše stvari događaju stvarno dobrim ljudima.
I ne znam, razmišljam u zadnje vrijeme i došla sam do zaključka da od svih ljudi koje znam u stvarnom životu, koje nisam upoznala preko interneta, ljudi s kojima se često družimo, onak kad bi uzela najuži krug prijatelja ja jedina imam dvoje žive i zdrave djece iz samo dvije trudnoće. Svi ostali ili su imali spontane pobačaje, vanmaternične trudnoće, probleme sa začećem, djecu sa alergijama, djecu koja moraju na Goljak i /ili Suvag, i nažalost sad i dijete na onkologiji. A ne želim razmišljati jer je prošlo već dosta vremena i veće je dijete koje je na neki način seksualno zlostavljano al su roditelji srećom odmah skužili pa nije došlo do najgoreg i nije bilo dugotrajno.
Ono što htjedoh reći da djeca koju poznam, vršnjaci moje djece, više nemaju sretno i bezbrižno, normalno djetinjstvo. Da trče okolo u igri sa vršnjacima kao što sam ja.
Uspoređujem sadašnju djecu i svoju generaciju, sad već odrasle ljude s kojima sam odrasla, iz škole, faksa, posla... to je jako puno ljudi jer sam ja išla u dvije predškole- na pola godine se preselili i 4 škole i pošto studiram već godinama i na faksu sam upoznala mali milijun ljudi. Četvero ih znam da su imali ciste/tumore ali sad su OK- kao da ništa nije bilo, jednu osobu sa operacijom srca, jednu sa operacijom koljena, desetak sa naočalama, među kojima sam i ja i to je to. Možda pokoje spušteno stopalo. Svi zdravi, sa sretnim i bezbrižnim djetinjstvom i mladošću
A kad gledam generaciju moje djece
Hoće li moja djeca kad budu u mojim godinama uopće imati prijatelja iz djetinjstva, s kojim se znaju cijeli život
I oni koji dobro prođu rano djetinjstvo hoće li se razboliti od silnih zračenja, mobitela, TV-a, kompjutera, hoće li im se kičme deformirati od dugotrajnih sjedenja i preteških školskih torbi...
Možda se previše opterećujem stvarima kojima ne bi trebala ali kad su bolesti svaki dan oko mene i sve više i više se steže obruč. A ova vijest me dotukla. Kad rodiš dijete i znaš da mora na vježbice prihvatiš to, potrudiš se i većinom kroz neko vrijeme sustigne vršnjake. Uz pravovremeni početak i upornost svakim danom je sve bolje i bolje. A kad sve ide savršeno, trudnoća, porod, dojenje... Predivno dijete, pa najednom teška bolest...
Možda sam sad malo pretjerala, htjela sam se izjadati i pitati da li su vaša i djeca oko vas, bezbrižna, zaigrana, sretna, zdrava -uobičajene virozice kao kod mojih se ne računaju, ali znam da je bilo vježbača...
Da li mislite da su prije ljudi bili zdraviji, sretniji, bezbrižniji...
Eh, sad sam ga povezala svega i svačega...
Možda je vrijeme da nađem dobrog psihijatra
Ja više uopće ne vjerujem u bolje sutra, bojim se svega što bi mogao donijeti novi dan, ne mogu se opustiti i uživati u životu. Ne mogu biti sretna kad vidim oko sebe samo nesreće.
Ne znam što je gore, ono kako se non-stop meni sve redalo samo jedno za drugim ili sad kad vidim kako je meni život sasvim OK, a svima oko mene loše
(makar uopće ne znam odakle joj to da je netko zločestan, moram pitat bake i dede...)
- bilo je to samo jedno dizanje prije zore --- voljela bih da nastavi tako, da uhvati ritam spavanja od 10-05 barem (skromno?)
Iako pokusavam misliti pozitivno, zapravo mi se cini da nisam ja te srece...
Danasnja epizoda:vozi u kolicima bebu po stanu....bosa. Jurim je da joj obucem carape...vriska..."nece carape, oce bosa" nekako je obuzdam(mada kako je sve veca,to postaje vec i fizicki problem), navucem joj carape, ona nastavlja da vristi...kazem, gotovo je, sada mozes da vozis bebu...vriska se nastavlja ali je razlog za nju drugi: "nece vozi bebu". To nam se cesto desava. Rasplace se i toliko se uzivi u tu svoju patnju da potpuno zaboravi sta je uopste muci. 
do 6,30. i onda takav paničan skok na noge, kao da je propustila ne znam što.
