primijećujem da je više vas spomenulo kako ste se šetale sa kateterom :? ne znam da li je to praksa u našim bolnicama, ili slučajnost? Ako su vas ustali da hodate, znači da ste sposobne i same na WC. Čemu onda kateter?
Paid mene rez ništa nije bilo, više zatezao prva 3-4 dana , a poslije skoro pa ni to. Jedino sam se znala koji put 'štrecnuti' kad bi se sa rezom naslonila na neku plohu (umivaonik, kuhinjsku ploču i sl jer je sve na toj razini - barem meni). Malo mi je bilo bed uvući se u traperice prvi put jer su krute, ali nakon toga sve 5.
 |
|||
Odgovori s citatom
Tanči prvotno napisa
...i više mi ga nisu davali(isto sam se glasno izborila za to).
)
), a kasnije nisam htjela dok nije prošlo pola godine
i onda mi je MM morao obećati da će čekati pred salom da vidi našu kćer. Dobila sam opću anesteziju, sljedeće čega se sjećam je da čujem glasove med. sestre i MM oko mene koji mi govore da je s bebačicom sve super i da je prelijepa, nisam mogla otvoriti oči, samo sam plakala od sreće i da me MM poljubio. Znam da sam prespavala skoro cijeli idući dan, nije mi se dalo oči otvoriti. Neki ljudi kažu da sam ih euforično nazvala mobitelom i javila sretnu vijest (u 6 ujutro) nekih 4 sata nakon operacije, ali ja se toga ne sjećam. :? Jedino znam da sam psovala jer mi ej krevet bio prekratak i nisam imala kamo s nogama. Drugi dan me posjetio moj ginić koji je naš kućni prijatelj i rekao mi neka na krevetu razgibavam stopala i noge zbog tromboze. Navečer je došla medicinska sestra koja mi je pomogla da se ustanem, mislila sam da će mi se crijeva tam negdje prosipati po podu, ali začudo nisu, stisnula sam zube i hrabro nastavial koračati. Primoravala sam se ustajati svakih sat vremena i hodati. Ali zato popišati se je bila prava umjetnost i to je ono kaj me bolilo. 
