Ja mislim da je pesimizam prisutniji kod majki koje imaju manju djecu cca. do 2,5 god kod poroda kako što ću i ja sama imati pa se mogu složiti da me je strah jer sam sad rastrgana, a što ću onda biti ,mogu samo zamišljati. Ali spremna sam išla na to, svjesna da mi neće uvjek biti lako, E. nejde u vrtić i biti će većinom doma sa nama, a tu joj je i mjesto.
Ja sebe zamišljam da svoje probleme rješavam sa slingom i maramom

, to mi je kao neki spas u mislima.
Tipa, beba spava, beba cica u marami, a ja se posvećujem Eleni da se ona ne osijeća zapostavljeno itd. .. To mi je onak idealni scenarij, a kako će stvarno biti, ne mogu se dočekati.
