Mali Tin u 25 tj.
Nisam baš neki pisac,ali eto pokušat ću Vam prenjeti svoje iskustvo.
Zbog laganog točkastog krvarenja pojurila sam svom ginekologu koji me je smirivao riječima –«Nije to ništa…potpuno Ste zatvoreni…,mala ranica koja krvari…». Uzeo je briseve i poslao me kući da se odmaram. Nisam se loše osjećala,pa se nisam ni pretjerano brinula. Nije prošlo ni tjedan dana kada sam digla paniku zbog sada krvarenja i laganih grčeva koji mi nisu dali spavati. Trudovi!!!!?? Ma ne,nemoguće,pa tek sam u 25 tjednu. Sa L. sam još do zadnjeg dana kopkala i pljevila po vrtu…. Taj pregled nikada neću zaboraviti. Znakova krvarenja o kojem se pričalo sada nije bilo ,pa me sestra pogledala i vjerojatno mislila da izmišljam. Stiže dr.… «6 cm otvoreni…to je to…pobačaj» bilo je sve što sam čula. Sestra me je bez riječi obrijala i pomogla da se bacim na krevet ne obazirući se na moj šok i suze. Odveli su me na UZV. Sada me je moja majka držala za ruku i glumeći hrabrost tješila i smirivala.
Kakve li ironije. UZV mi radi liječnik koji me je u prvoj trudnoći usmjeravao do zadnjeg UZV-a da nosim 100% curicu te na tom zadnjem šokirao pitanjem znadem li što je miškec i rekao da ću roditi dečka (a ja skoro pala sa kreveta od šoka). Nije mi ovaj puta bilo bolje. Znala sam da nosim dečka i imala sam slikicu na kojoj se to jasno vidi no on je rekao da je curica,što je dobro jer su one veći borci. «no biti će što će biti,nogice su već u porođajnom kanalu (zadak). Ja sam bila gotova,više ništa nisam ni čula ni vidjela. Osjetila sam samo stisak majčine ruke i toplinu suza na licu. U predrađaoni su me spojili na CTG,dali prepar ne bi li zaustavili trudove i pod stražnjicu stavili klinasti jastuk sa ciljem da se moja mrvica ponovo lijepo smjesti. Svi su bili jako dragi i trudili su se primiriti me. Ne moram Vam opisivati bol koju sam osjećala,bespomoćnost slušajući otkucaje malenoga srca i osjećajući njegovo poprilično uznemireno vrpoljenje znajući da ga vjerojatno neću maziti i ljubiti.
…opet suze,a prošlo je skoro 18 mjeseci…
(Kad razmislim bilo je u svemu time i komičnih situacija-kahlica i sila teže,jer mi jastuk nisu ni u tim trenucima micali.)
Pred kraj dana počeli su opet trudovi,nije više bilo pomoći. Maleni se svom silom gurao ne bili izašao. Vodenjak su mi morali probušiti i vrlo brzo sam osjetila škakljanje malenih toplih nožica po preponama. Jedan stisak i T. I posteljica izletjeli su van.
Komešanje iznad moje glave…ŽELIM VIDJETI ŠTO SE DOGAĐA…okrećem se te mi pozli…nitko mi se ne obraća…komešanje…vrijeme je stalo…čujem tiho kao malo mače mijau-mijau i liječnicu kako govori «zlato idemo mi svojoj kući». Dr. me tapša po ramenu govoreći nešto o najboljoj opremi i o T. borbi za život. Ostavljaju me samu…
Ubrzo mi je došla majka i sestra me izvela na hodnik. Bilo je tu puno suza i boli. Ugledala nas je dr. i prišla. Pričala nam je o svim mogućim završecima. 50 naprema 50% kaže i odvodi baku da vidi unuče. Sa suzama u glasu pričala mi je kako je malen i prelijep. Noć mi je bila pravi pakao.
Vizita je odnjela moju listu,pa za vrijem dječje nije je bilo na krevetu. Dr. su me samo preskočile,a ja ostala bez daha i riječi. Došla sam k sebi tek kad mi se oglasio telefon i priznula sam u plač. Nije preživio noć? Baš me je zvala mama i smirivala sada već pomalo moju histeriju. Alarmira na odjelu. Dolazi ljuto glavna sestra i vodi me da vidim T. Ne znam što je gunđala,jer sam umirala od straha. Ugledala sam sobu punu inkubatora i malenih beba. U jednom je bio maleni,maleni čovjek obavijen spletom žica i cjevčica. To je moj sin. Težak 890g i 34cm. Tamnoput sam malo kosice,dugih ruku i nogu sa svim prstićima na broju. Maleni nosić,usta i prozirne uši. Nakon dva dana pao je na 760g i grozno izgledao. Pitala sam se da li pati i trpi li kakvu bol. Može li mu njegov novi dom zamijeniti toplinu majčine utrobe i zvukovi aparata otkucaje majčina srca. Hoće li biti dovoljno snažan da izdrži.
Nakon 9 dana napustila sam bolnicu uvjeravajući se da će mi kod kuće biti lakše i da ću biti mirnija. L.me je prvo upitao «mama,bacu miče buši?». T.je relativno sporo dobivao na kilaži. Svaki sam se dan dolazila izdajati i pogledati ga. Bila je panika kada su mi rekli da je kritično,jer je imao tragova krvi u stolici. Tada sam dva puta dnevno dolazila na izdajanje. Po pola sata sjedila sam pored inkubatora,izdajala se i plakala,jer nije bilo kapi mlijeka «jeo je svega nekih 5ml». Smirila sam se i uvjeravala se da imam mlijeka.
15 dana bio je na respiratoru i 76 dana na potpori kisikom u inkubatoru. U dva sam ga navrata smjela malkice pomaziti. Dodirivala sam mu malene prstiće,obraze i nosić. Kada je prešao na postintezivnu donosila sam mlijeko. To su mi bili najduži mjeseci u životu. Čula sam da se u bolnici zagužvalo. T.je došao na 2500g te su se dvoumili da li da ga puste doma. Skakali smo od sreće kada mi je dr. rekla da su odlučili pustiti ga kući. L.nije znao što bi prije od sreće. Primio se za košaru i svima je govorio da je to njegov mali baco.
Tu smo noć ponovo završili u bolnici. T.je poplavio pri hranjenju u sekundi bez ikakvog upozorenja. Vidjela sam kako su ga sestre držale i lupale po leđima kada se nešto slično dešavalo dok je bio u inkubatoru. Učinila sam isto. M.se skamenio. T.je preuzela baka ne bili ja nazvala hitnu,jer je M.blokirao. Sliku moje majke kako nosi T.plavog,klonulog i govori «diši,zlato,diši za baku diši» ne mogu zaboraviti. Dr.iz hitne ga je pregledala,pričekala da ga nahranim i otišla. Sve se je ponovilo pri sljedećem hranjenju. Zvali smo bolnicu i najavili dolazak,te sam nazvala rodilište ne bili od osoba koje poznaju T.,koje su podigle taj život dobila savjet. Zamjeram osobi koja se javila što mi je u mjesto da me primiri i objasni što i kako da postupim nabila osjećaj krivnje riječima «mi više nemamo ništa s tim djetetom,to se kod nas nije dešavalo,ne znate ga hraniti». Pri dolasku u bolinicu,dajem sestri flašicu,jer je T.gladan,a ja se sada panično bojim nahraniti ga. Poplavio je i klonuo,te obrok pojeo tek uz potporu kisikom. Još je mjesec dana bio u krevetiću sa potporom kisikom. Izolirali su mu E-coli iz gornjih dišnih puteva. Dr.je komentirala da je on još nezrela beba koja uz začepljen nosić ne može uskladiti reflekse disanja,jela i gutanja. Trebao je još ostati u rodilištu,a i ona hitna ga je trebala odmah dovesti. Pokušala sam ga dojiti,no nije nam baš išlo. Svaki pokušaj završio je gladnim plačem. T.je imao krvarenje drugog stupnja,pa smo često odlazili na UZV mozga. Imao je retinopatiju 3 stupnja zbog kojeg smo se pripremali i na operaciju u Austriju. No na svu sreću nije bila potrebna,jer je T.super boy. Oftlamologa smo viđali svaki tjedan,pa mjesec,pa tri,šest i napokon s time završili. Moramo još provjeriti ima li i koliku dioptriju. Na Goljaku obavljamo fizijatra,neuropedijatra,razvojnu terapiju,EEG,vidne i slušne potencijale,psihologa i logopeda. Djelatnike ove ustanove mogu samo pohvaliti i zahvaliti im se. Javili smo se Malu Kuću nebili popratili razvoj vida. Tu smo isto obavljali vježbice sa fizijoterapeutom i defektologom koji nas je posjećivao kod kuće. ŠALJEMO IM PUSE!!!!!! Izdajala sam se do 7 mjeseca kada sam morala uvesti i ad.mlijeko,jer je jeo više nego što sam ja mogla izdojiti. T.voli puno papati i danas ima preko 10kg i 81cm. U ovih 18 mjeseci bio je samo 2 puta bolestan-infekcija gornjih i donjih dišnih puteva. Ove smo zime primili Synagis cijepivo kao prevenciju RSV infekcija i da kucnem bili smo zdravi. Sustiže svoje vršnjake i motorički. Ima eto 3 tjedna kako je prohodao i pravi je mali vražičak. Ima čvrsti karakter i jaku volju da svlada sve prepreke.
 |
|||
Odgovori s citatom
samba prvotno napisa
mami što si uspijela tako dugo izdajati. 
