ne sjećam se da bi to tako bilo kad smo mi bili djeca ali kamo god da dođemo... neka mrtva tišina, kao nijema slika bez tona...
vani igrališta, brdo djece, a svi ozbiljni i ne pričaju... samo se igraju...
a i u vrtićima, mi smo išli u dva, i kad bi god došla, bila bi ta disciplina tišine, meni osobno je to depresivno...
a šta je s pjesmicama, igrama u kojima se priča...
šta je to s tim malim dječjim društvancem...? nekomunikativnim ...

ok sa nekim s kim se bolje poznaju unutar 4 zida super komuniciraju, ali ipak... ovo vani... :/
šta vi mislite o tome?

ili su jednostavno predškolska djeca premlada za takvu vrst komunikacije...

kad moja mala dođe na igralište., sa svima bi pričala, pitala kako se zovu i to... a svi čudno pogledaju tipa... šta sad ova hoće
doduše, ima nekih rijetkih koji i odgovore... :/

baš su se neki dan dječica vozila na malom vrtuljku, njih 4-ero, svi tiho, smrknute face i vrte se a vrijeme prolazi, moja počne pjevati a ovi još smrknutije

ili je to ono, ne pričaj sa strancima

bez obzira na to, atmosfera mališana mi je pretroma... nevesela...

koji je uzrok tome?