Gotovo da nemam prijateljicu čiji muž barem slično ne reagira. A nije ni moj iznimka.
Od kad imamo djecu, naše svađe su isključivo vezane za odgojne metode, tj. ja reagiram (poludim!!!) kad on potpuno pogrešno u nečemu odreagira i napravi još veći kaos.
No, on je njihov tata, obožavaju ga i s njim grade poseban odnos, neovisan o meni. Zapravo nije na meni da se tu previše miješam, mogu samo razgovorom s njim u četiri oka reći svoje mišljenje i u miru, bez predbacivanja objasniti zašto eventualno nešto nije dobro za njih.
Greška koju recimo ja radim, je što prečesto njega opominjem u njihovu prisustvu. To je nešto na čemu moram osobno poraditi za dobro sviju nas.