marta...

da sam na tvom mjestu ja bih - čim ti muž dođe doma - sjela sa njim i rekla bih mu: možda griješim u odgoju, spremna sam slušati, pa čak i primjeniti tvoje savjete - ako misliš da u konkretnoj situaciji imaš bolje rješenje. samo jedno nisam spremna - dijete fizički (i emocionalno) kažnjavati! to nemoj zahtjevati od mene to ne mogu i neću! možda, priznam, u nekim stvarima i griješim, i spremna sam poslušati tvoje mišljenje. mi smo mu roditelji - moramo kroz ovu krizu oboje proći i naći rješenje. jer ovako - to ničemu ne vodi. samo ćemo biti nesretni svo troje.

što prije rasčistite ovu temu, to je bolje.

ili bih mu napisala pismo: želim o odgoju našeg djeteta razgovarati na miru čim budemo mogli. spremna sam na savjete i pomoć s tvoje strane, al nisam spremna na fizičko kažnjavanje, nit ću ikad biti!


p.s.
recimo, za razliku od većine ovdje ne smatram da se po namještaju treba penjati. okej, popeti se da bi se sjelo na stolicu. al moja nikad se nije smjela penjati penjanja radi (za to postoje sprave u parkiću), nije na stolici stajala, a kamo li da se penjala na stol. u konkretnoj situaciji ugasila bih sve što se peče ili kuha, okrenula djetetu i glasno razjasnila jednom za sva vremena da se ne smije penjati po stolu. čekala bih pored njega dok ne bi pokušao dva tri puta, svaki put bih ga spustila dolje, možda i malo jače podviknula i odrešito rekla NE! ne bih mu skretala pažnju, nego bih mu dala do znanja da se NE SMIJE penjati i točka.

ako bih imala dodatnog vremena objasnila bi da se cvijeće ne čupa. da to cvijeće boli. u međuvremenu bi se ručak stvrdnuo.

ma sve to sad na večer izgleda gore nego što je, marta, samo smireno... nije kraj svijeta... naći ćete vi rješenje, bez brige!