Citiraj mikka prvotno napisa
hm... ja ne pravim paniku niti smatram da sam losa mama ako reagiram malo grublje. ne da ga tucem, to bi mi bio potpuni poraz, ali nekad ga znam odmaknuti od stvari grublje nego sto bi napravila da nisam na rubu zivaca. a kaj, nek vidi da sam na rubu. pa nisam ni ja savrsena i nemam zivaca na izvoz.
potpis.

i, Marta, po tvojim prethodnim postovima, nikako ne bi mogla zaključiti da je tm nekakav tipičan macho tip, o kojemu piše puhovi. i već sam napisala da sam i ja imala sličan problem.

ali, život u dvoje je prepun kompromisa - zašto bi baš ovaj kompromis predstavljao nekakav nepremostiv problem? ne vjerujem da do sada u vašem braku nije pristao na još neke. znači, miran razgovor gdje ćeš ti tražiti od njega da se prekine sa fizičkim kažnjavanjem djeteta. evo, dolje citirani tekst je kod nas upalio, mi smo imali skoro pa identičan razgovor:

možeš mu možda objasniti da kratkoročno batine će možda imati uspjeha, al da ti možeš za sebe reći da ako ikad uvedeš batine u odgoj da ćeš smatrati da si skroz fulala. jer "najlakše" je dići ruku i pokazati fizičku silu, a u biti se radi o nemoći i užasno je da vi pored svih godina iskustva i inteligencije ne možete nikako drugačije hendlate skoro pa dvogodišnje dijete nego batinama. da je to za tebe onda užasan poraz, a ne "pobjeda".
ali, ako će ti pomoći neka moja rješenja (mame koja je ovaj forum otkrila tek sa M). oduvijek sam za stvari koje sam smatrala da nije dobro da radi, povišenim glasom govorila NE, STANI, ODMAH PRESTANI i sl. i nisam uključivala rečenice koje počinju sa ja neću i sl. (što ne znači da to nije dobro, ja ti samo iznosim svoja iskustva). i mogu ti reći da već sad M, kad krene prema onome što ne smije, prvo pogleda mene, sa šeretskim izrazom lica - znači razumije da je takva igra drugačija od igre za koju nema tog NE. ali, sad slijedi nastavak: pogleda mene, da, ali isto tako, krene dalje prema onome što ne smije. Ja opet ponavljam svoje NE i, smatram, da trenutnog učinka neće ni biti još neki (duži) period.

Uglavnom, za dobrobit svojih živaca, ja sam za pojednostavljanje života gdje god je to moguće, naročito dok je dijete tako malo. to znači, za kuhanje ručka mi treba cca sat vremena. zašto baš u tih sat vremena provoditi odgojne metode tipa ne smiješ na stol, ne smiješ ovo, ne smiješ ono. hoće dijete ispasti neodgojeno ako mu dok kuhaš ručak skreneš pažnju i ponudiš mu igru koju voli, npr. šetnju sa tatom ili gledanje tate kako stavlja trstiku? ili biti unaprijed svjestan da će se to kuhanje ručka pretvoriti u živu muku i tebe kao klauna (dobar opis, nasmijala sam se), što se isto ponekad dogodi, daleko od toga.
i nije to nikakav permisivan odgoj, niti ja J nisam dozvoljavala penjanje po stolu, crtanje po zidovima dnevnog boravka i sl. osim skakanja po trosjedu, to mu nisam imala srca odbiti jer se još sjećam, iz doba djetinjstva, koliki je to gušt.