meni je knjiga Najsretnije dijete u kvartu (i još poneka) dobra više zato što objašnjava zašto se djeca nekad tako ponašaju (i zato što me uvjerila da će i to jednom proći) nego zato što mi daje savjete što da učinim u tom trenutku. U praksi će moja reakcija ovisiti o puno faktora. Ali zgodna mi je ona teorija o razvoju dječjeg mozga - čimpanza, neandertalac, spiljski čovjek... Ako tako promatraš dijete shvaćaš da je normalno što se tako ponaša, i da to ne znači da je neodgojeno pa ga treba uljuditi batinama.

Prije nego sam imala djecu i ja sam pretpostavljala da je malo po guzi u većini slučajeva potrebno da bi se postavile neke granice. Odgojeni smo tako da to smatramo normalnim, ili bar nužnim zlom. Tako je odgojen i tm. Ne mora značiti da je loš. Tek kad sam dobila dijete i počela čitati, otvorio mi se nov pogled ne sve to.

Ako tm ne stigne ili nema volje čitati, pokušaj mu kad ste dobre volje prepričati i obrazložiti takve teorije, kako bi i on prihvatio da je to jednostavno faza kroz koju dijete mora proći. Isto tako možeš mu prepričavati moguće loše posljedice metode po guzi. Ali tako da to ima veze s nečim što si on može predočiti, s čim se susrećete kod svog djeteta ili kod druge djece. Da bi promjenio svoje mišljenje o rješenju, morao bi upoznati mehanizam po kojem se ti problemi odvijaju. Tada se mozak jednostavno okreće u drugom pravcu i na sasvim drugi način traži rješenja.