Bravo Marge

!
Paulo isto obožava stepenice, ali ne može još sam ići, tj. ide sam ali četveronoške. Ja mu budem iza leđa i ispravljam nogice ako krivo stane. Skužila sam da nam je to super vježbica za našu hipotoniju. Šteta što ih nemamo u stanu.
E cure, znate što mi se danas dogodilo na Bundeku?!
Bili smo na onom igralištu za djecu kad ja skužim da neki čovjek stoji na uzvisini i slika nas. Automatski okrenem Paula i kolica u kontra smijeru a ja se zabuljim u njega.
Tad je okrenuo objektiv od nas ali i dalje kao nastavio fotografirati. Imao je dobar fotoaparat, vjerojatno profesionalni.
Tada mu se približim i pitam ga da što to radi? On kaže: "slikam malo..." i pokaže rukom prirodu oko nas.
Da sad sve ne citiram prepričati ću.
Svakako, poludila sam!
Pitala sam ga da jeli on možda neki novinar a on kaže da ne da je to za kalendar :?

.
Rekla sam da ne može slikati djecu po parkovima,da ako snima prirodu da ode na drugu stranu jezera, da mi izvoli pokazati nekakvu vizitku ili bilo što čime bi dokazao da je fotograf (rekao je da jest), da ja ne dopuštam da se snima mene i moje dijete, da izvoli otići jer ću u protivnom zvati policiju.
On je cijelo vrijeme govorio da što ja hoću, da on slika za kalendar, a na spominjanje policije je i on poludio i rekao: "zovi, zovi ako te to veseli." Naravno da mi nije ni pokušao dokazati tko je. Vrtio se lijevo desno i uporno ponavljao da što ja hoću.
U međuvremenu mi se približio jedan tata i rekao mi da stvarno nazovem.
Ja sam se tad već tresla. Nisam osoba od sukoba i već ovo mi je bilo dovoljno da se uznemirim.
Ne znam dali sam imala pravo? Možda je stvarno mogao tako fotografirati nazočne po parku. Jer kad promislim, koliko te samo puta tako netko može snimiti a da ni ne znaš, i koristiti te snimke za tko zna što.
Ali kad sam ga vidjela, sa objektivom uperenim prema nama koji smo se igrali (a nipošto prema prirodi koja je bila na uzvisini, pošto je dječje igralište kao u maloj kotlini), odmah su mi kroz glavu prošle sve ružne priče o pedofilima, zlostavljačima i sličnima.
Možda pretjerujem, ali sam postupila nagonski. Kao "lavica koja štiti mlado".
Svakako, nismo zvali policiju; on se udaljio prema drugom dijelu igrališta, napravio još par snimaka djece koja su se tamo igrala, te otišao.
Još uvijek osijećam gorčinu kad se svega sjetim.
Jesam li pretjerala?