Evo ja sam iščitavjući sve postove, ipak ostala pri svom: sljedeći porod je kod kuće. Naravno, ostaje mi još da zatrudnim, i tu sam. Na ovo me nagnala prijateljica koja je nekidan rodila svoje prvo dijete, te mi je javila to iz bolnice. Ona ima 33 godine, i jedno je hrabvro, divno i senzibilno stvorenje. Dok smo pričale zaplakala je(bilo je to 1 sat nakon poroda), ja mislila od uzbuđenja, a ona je plakala od duševne patnje koja ju je zadesila. Da ne mislite, porod je prošao ok, ono ok u BiH uslovima: pucanje vodenjaka, indukcija, ležanje na stolu, vezanje nogu i slično. Međutim, nju je pogodilo to da jedan takav poseban događaj u njenom životu je bio tako odvratan, prožet stalnim uplitanjem, gledanjem svega i svačega, pa čak i kada su ženi prije poroda rekli da joj je beba vjerovatno umrla. San hladan stav osoblja bolnice prema porodiljama, svi oni procesi kroz koje prođete a koji su tako isplanirani i surovi, sve me to odredilo da zaista pokušam roditi kući, uz svoh muža, svoju djecu, dobru prijateljicu i ginekolaoga kojeg ću na to nagovoriti. Ovo zbog toga jer babice ne mogu pomagati, a ne želim da neko ostane bez posla zbog mene.
I zato ću čitati sa uživanjem sve priče o prorodu kod kuće, i molim one koje su ih i same prošle, da pišu i o onim stvarima koje nisu bile ok, šta bi promjenile da mogu i šta nam ostalim mogu savjetovati u nekim nepredviđenim situacijama koje su ih zadesile. Samo znaje pomaže, a ovje nema puno teorije, empirija je čudo, a dalje, uvijek, ali baš uvijek postoji ono nešto što ljudski um nikada ne može predvidjeti niti spriječiti.
I na kraju, kako je mikka rodila, nešto ne mogu da nađem?!!