mamma Juanita, hvala
iznenadilo me, ali bas mi je drago...

Da objasnim svoj stav vezan uz porod kod kuce, ogranicit cu se iskljucivo na osobno iskustvo (svoja tri poroda). Svaka zena je drugacija i svaka bi trebala imati pravo birati za sebe, to je moje misljenje.

Prvi porod. Dobila sam trudove u 4 u jutro. Probudila sam mm-a, rekla mu sto mislim da se dogada – ocito nisam djelovala uvjerljivo jer je ubrzo ponovo zaspao. Digla sam se, otusirala, malo setala stanom. Trudovi su bili umjereno jaki, ne pretjerano bolni. Bila sam uzbudena vise nego bilo sto drugo (a to sam i u puno nebitnijim situacijam...). Negdje u 6, frekvencija trudova je dosla na neke 2 minute, pa sam ponovo isla buditi mm-a, ali on me i dalje povrsno dozivljavao (sneno je promrmljao:Aahaa, kuzim... Predlazem da se jos malo odmorimo, pa da onda o tome popricamo... legendarna izjava ), sve dok nisam graknula Dizi se smjesta, idemo u bolnicu!!. Kad su me primili, utvrdili su da sam otvorena 5-6 prstiju. Usljedila je standardna procedura klistiranja, brijanja i spajanja na ctg. Da je bilo skroz po mom, sve bih to preskocila, ali ok, toleriram. Ono sto je izazvalo malo veci otpor u meni bio je drip, za ciju sam primjenu dobila objasnjenje Da se malo ubrza, de se ne mucite. Ako izuzmem neugodnost zbog klistiranja i brijanja, moje su muke pocele bas sa tim dripom (mozda uzrok i nije bio samo drip, nego i opcenita atmosfera nekakve guzve oko mene – kasnije sam saznala da je to bio dan kad je broj rodilja daleko prekoracio kapacitete rodilista). Negdje u 7.30 rekli su mi da sam potpuno otvorena i da cu roditi u sljedecih 10ak minuta. Ali, onda se dogodilo nesto neobicno: zastoj glavice usljed preokretanja usmine na grlicu maternice (tako su mi to objasnili) i zabranjeno mi je da tiskam. Trudila sam se iz petnih zila prodisavati one snazne trudove i savladavati nagon tiskanja. I uspjevala sam. I ne samo da sam uspjevala to, nego sam uspjevala svladati jedan jos puno jaci nagon koji me tjerao da promijenim polozaj svog tijela. Nekoliko sam puta, doduse, to pokusala napraviti (prvo nesvjesno, poslije sakrivajuci se), ali svaki su me put uredno vratili u lezeci polozaj na ledima, koji mi je bio nesnosno bolan i jos vise nesnosno neprirodan. Danas sam vise sigurna nego ne da bi promjena polozaja pomogla, ako ne i potpuno uklonila, problem sa zastojem glavice. Tada to nisam znala, samo sam osjecala da u meni sve vristi da se namjestim drugacije. Nakon nekog vremena rekli su mi da cekamo jednog snaznog doktora koji ce pomoci da beba izade van. Snazni doktor stigao je tek negdje u 12, nalegao na mene i dijete je izaslo. Apgar 6/7, slomljena kljucna kost. Dobijam ga kratko na prsa i u cijelom svemiru postojimo samo on i ja. Kratki trenutak neprikosnovene srece koja lijeci sve. Odnose ga, povratak u stvarnost. Dok cekam svoj red za sivanje, ipak sretna, govorim mm-u: Sad je 12.40., a u 7.30 su mi rekli jos 10 minuta i gotovo. Javlja se babica za koju nisam ni znala da nas slusa: Pa kad ste zakazali. MOOLIM??? :shock: :shock: :shock: Pa zakazali ste, tijelo vam je zakazalo. Dolazi jedna stvarno draga doktorica i siva me: Vama je bilo tesko roditi, ali vjerujte, meni vas je teze sasiti (12 unutarnjih savova zbog pucanja tkiva + vanjski zbog reza). Danas mislim da sam mogla proci bez tog unutarnjeg pucanja (ili ga barem umanjiti) samo da je izlaz bebe uslijedio kad je prirodno trebao uslijediti, a ne s odgodom od 5 sati. Interesiram se gdje je beba, kad cu je dobiti. Opet se javlja jedna babica: Odnjeli su ga na infuziju. Sto niste vidjeli kakav vam je bio – sav nikakav. Smatram sebe relativno snaznom osobom, nepateticnom, sposobnom da se hvatam u kostac s raznim emocionalnim izazovima. Ali ovo, do danas, jos uvijek nisam prebolila. S cim da zavrsim ovu porodajnu pricu? Cak nisam ni zaspala snom pravednika – kasnije sam saznala da su me nakljukali apaurinom...

Uglavnom, u bolnicu sam otisla puna nade i optimizma, vratila sam se iz nje potpuno slomljena, psihicki i fizicki. Tri sam mjeseca balansirala izmedu potistenosti i klinicke depresije. Samo su me ogromna podrska mm-a (za kojeg sam jedinog imala osjecaj da razumije razloge moje slomljenosti), odgovornost prema djetetu i znanje da sam mu potrebna zdrava, uspjeli izvuci iz tog stanja...

Ovo je ispalo puno duze nego sam ocekivala, a tek sam na prvom porodu. Molila bih da me Admin uputi je li ovo pravo mjesto za nastavak ove price. Shvatila sam da je ovo pisanje imalo odredeni terapijski ucinak na mene (da, jos uvijek nosim duboke, nezarasle oziljke) i voljela bih iz tog razloga nastaviti. Moram priznati i da je ovo jako osobno i ranjivo podrucje mene i mislim da cu moci nastavit samo ako naidem na razumijevanje (ne nuzno opravdavanje ili prihvacanje) mojih stavova. Zapravo, bit cu neizmjerno zahvalna na njemu.