Moram potpisati Ancie76. Kad bi ovo s organiziranjem poroda kod kuce bilo jednostavno kao u teoriji (i kad ne bi bilo indikacija za odlazak u bolnicu), moja bi odluka bila da rodim doma – sama. Jedna neinterferirajuca primalja bila bi u susjednoj sobi jer se ja ne bih mogla niti zeljela nositi s pritiskom okoline. Tu sam stvarno slaba.


Htjela bih se, malo O.T. osvrnuti na okrutnost od strane bolnickog osoblja, o kojoj sam puno razmisljala:

Citiraj marta prvotno napisa
Citiraj ronin prvotno napisa
ljudska priroda....mnogi ljudi imaju tu potrebu...ono,ubiti nekoga u pojam i uživati u tome
Nisam stekla dojam da uzivaju u tome. Vise da krpaju svoje emocionalne rupetine.
Tesko da ih krapaju, prije bih rekla da ih prosiruju, ali vjerojatno si to i ti mislila.
Mislim da je osoblje tamo jednim dijelom i samo zrtva nehumanog bolnickog sustava, i ne znam, velikim dijelom mogu samo suosjecati s njima.
Kad sam radala Relju, opet sam imala slucaj prebukiranog rodilista. Nakon samog poroda ostavili su me 6-7 (nocnih) sati da lezim na hodniku i to tocno ispred sobe za novorođenčat (nisu imali slobodnu sobu za mene). Do mene je dopirao konstantan zvuk beba koje vriste (ne mogu to nazvati plakanjem, to je bio nekakav totalno, ne znam - neljudski zvuk... zao mi je sto to moram napisati, ali stvarno ne mogu naci bolji izraz). Nikad u svom zivotu nisam se osjecala tako strasno kao tijekom tih sati. NIKAD. Posebno mi je tesko, naravno, padalo sto je medu tim bebama bila i moja (mljeko mi je teklo u potocima, kao reakcije na to...). Ta mi je misao o Relji s vremenom postala toliko nepodnosljiva da sam jedini izlaz pronasala u tome da se jednostavno mentalno odvojim od nje. U kasnijoj fazi skuzila sam da sam razvila (valjda kao obrambeni mehanizama) neku vrstu emocionalne hladnoce – jedini nacina da to deranje prezivim. Nekako sam osjecala da sam zatomila ono najbolje u sebi. Radilo se o svega nekoliko sati, ne znam u sto bih se pretvorila da sam tome izlozena svakodnevno, po vise sati...