Cvijeta73, moj je prvi porod mogao zavrsiti katastrofalno zahvaljujuci upravo rutinskim bolnickim intervencijama koje u mom slucaju ne samo da nisu bile opravdane, nego su bile krajnje stetne. Dijete se, srecom, rodilo “samo” sa slomljenom kljucnom kosti i mjesecima je bio hipertonican (krut ko daska). Ako prolistas ovaj topic nekoliko stranica unazad, naci ces moj opis samo dijela onoga sto se desavalo na tom porodu. Nisam ni spominjala sve sporedne okolnosti koje su pogodovale takvom razvoju dogadaja. Treci dan nakon poroda, kad sam pocela propitkivati kad cemo biti pusteni kuci, sestra se otresla na mene: “Pa ne mislite valjda ne sacekati taj nalaz ultrazvuka mozga”. To je bio nacin na koji sam ja prvi put cula da mu je uopce raden ultrazvuk mozga (nalaz je bio uredan). Lijecnik i osoblje koje ima cistu savjest ne odnosi se na taj nacin prema pacijentu.
Nemam argumente za tvrdnju da bi taj porod bio sigurniji da je bio potpuno neasistiran, mogu samo iznjeti svoje vjerovanje u to.

Na drugom porodu, rukama i nogama sam se borila protiv dripa i prokidanja vodenjaka i u tome sam uspjela samo zahvaljujuci nekakvom cudnom razumijevanju dezurnog ginekologa (pripravnika). Radala sam nocu, pored mene je bila jos samo jedna rodilja koja je, za razliku od mene, dosta glasno prozivljavala svoje trudove. Cim sam stigla (5 cm otvorena!), dezurna je primalja komentirala, kao da se to mene uopce ne tice: „Da je stavim odmah na drip, pa da ih zajedno porodimo?“, nakon cega je uslijedila kratka rasprava i odgadanje odluke do daljnjeg.
Kasnije je na na osnovu ovog razgovora zakljucila da moj porod presporo napreduje:
Ona: Jel imate trudove?
Ja: Imam
Ona: Pa jel vas boli?
Ja: Pa tako, boli (ne znajuci sto da odgovorim, jer doista imam srece da mi trudovi nisu bolni, ali kuzim da bi to moglo lose po mene zavrsiti ako priznam...)
Ona: Ali, ne boli vas kao nju? (misli na rodilju pored)
Ja: Stvarno ne znam koliko nju boli...
I u sljedecem trenutku dovodi ona doktora, noseci u rukama vec otvorenu iglu za prokidanje vodenjaka. Doktor me pregledao i konstatirao da sam se u pola sata otvorila vise od jednog prsta i da mu je “zao” busiti... Primalja je kipila od bijesa, ali nije se mogla suprostaviti odluci autoriteta. Zato se bijesa oslobodila pri izgonu - MM kaze da je i njega prenerazilo koliki je rez napravila u trenutku kad je beba vec bila na pola vani. A vjerojatno i pri nasilnom izvlacenju posteljice (vidi nastavak). Pri prijemu u rodiliste sam namjerno spomenula da je prije mjesec dana moj stariji sin imao salmonelozu, te da sam i ja imala blage simptome bolesti, ali da jos cekamo nalaz kliconostva (mislila sam da je korisno da toga budu svjesni). To je bio razloga da mi nisu dali u ruke bebu - punih 5 dana, unatoc privatnih preporuka od strane infektologinje koja je lijecila mog sina (ona je rekla da bi, stovise, antitijela iz mljeka pomogla u prevenciji eventualne zaraze bebe!!!). Iz straha da ne donesem „salmonelu u rodiliste“ (argument je bio „Zamislite da to novinari saznaju“), otpustili su mene doma vec drugi dan, a bebu zadrzali na promatranju sljedecih 5. Taman kad su otpustili Tonku, ja sam se morala vratiti natrag zbog kiretaze - zaostao je dio posteljice. Jedino dobro sto sam iz ove price naucila je da je moguce uspjesno dojiti cak i ako bebu prvi put u ruke dobijes 5 dana nakon poroda.

Treci porod je mogao ispasti i neasistiran i bio bi sigurniji nego prethodna dva bolnicka. Dosla sam u ambulantu nepunih 10 minuta prije nego je beba izasla. Naravno, nisam priznla da sam to planski izvela.

Ako (kad ) budem radala 4. put, i ako ne bude nikakvih indikacija za patolosku trudnocu, porod ce biti kod kuce - u to sam jedino sigurna (i nemam apsolutno nista protiv primalje u kuhinji, koja ce postivati moje zelje).

Ispricavam se na duzini.