Evo što mi saznamo od našeg 3,5-godišnjaka:
1) "...pa.... jeo sam..... jeo sam....jeo..... REZANČEKE!!" (na oglasnoj ploči lijepo piše da su imali špinat i krumpir , ali u krajnjem slučaju zaista nije važno što je jeo)
2) "nisam spavao" (teta veli da ga je dizala u 15,30 dok su mu drugi već doslovno skakali po glavi )
3) "pa jesam...igrao sam se sa... sa.... sa.... Matijom" (Matije nema već 2 tjedna, dijete slomilo nogu).
Toliko o teoriji da djeca moraju roditeljima reći što se dešavalo u vrtiću. Da mi je vidjeti tu pametnicu žensku

Željela bih samo dodati da nisu valjda svi vrtići isti, mi smo prezadovoljni sa našim vrtićem (u koji smo se prebacili iz starog jer smo bili silno nesretni zbog prevelike grupe, loše higijene i :/ teta), naročito moram pohvaliti naše tete s kojima doduše ne uspjevamo uvijek komunicirati face-to-face (jer nas dočeka dežurstvo ili je gužva ili je grupa još puna pa žena naprosto ne stigne pričati) ali strašno se trude na oglasnoj ploči dočarati njihov program, pa i svaki radni dan, kroz zgodne poruke-članke-crteže i sl. O svemu smo uvijek i stalno informirani. Točno znamo kakav im je program, što rade sa djecom, što će tek raditi i sl. Do sada smo imali već nekoliko zajedničkih radionica a i uvijek nađu vremena ponaosob popričati sa roditeljima (znamo s kime se najviše i najradije druži, što voli a što ne, imena prijatelja, omiljene igračke i igre - ma sve one male stvari koje želimo znati dok nas nema..)

što je u vašim vrtićima (pa još k tome i privatnim, koje taaaaaaako skupo plaćate!) drugačije...