Dobro poznajem jedno dijete s DS-om, a površno upoznata i s još nekim obiteljima koje imaju takvo dijete. Dakle, ne govorim čisto idealistički, već gledajući jedan konkretan primjer, i to samohranog roditelja koji podiže takvo dijete. U njegovim očima nema ništa manje sjaja i ljubavi kad priča o svome djetetu, a angažman oko njega nije ništa ni manji ni veći nego što je moj vlastiti.
Nedavno je u jednom hrvatskom DM-u zaposlena osoba s DS-om, u mom kvartu godinama je (u jednom dućanu) radio takav mladić, a mogla bih nabrojati i još primjera kvalitetne socijalizacije tih ljudi (i to u mojoj prilično provincijalnoj sredini).
Svako naše "Bože sačuvaj" stvara stigmu koja sprječava da u našem društvu bude još ovakvih primjera prihvaćanja različitosti.