Sto napraviti kad dijete ne slusa??

[mama courage]

ja mislim da je moje dijete jedino koje se nikad nije bacalo na pod u dućanu (što naravno ne znači da nikad neće). :? ono učestvuje sa mnom u kupovini... ili uzme mala kolica pa i ona kupuje ono što joj ja velim i ono što je za nju, ili hoda pored mene.

a često me zna upitati jel smije nešto il ne smije. često naravno dozvolim da si kupi ... ne znam PEZ bombone il sl. al ponekad namjerno, čak iako bih mogla, velim ne može - čisto da nauči da ne može se uvijek sve dobiti. i da, kod nas vrijedi pravilo da se samo jedna stvar smije kupiti, tako je jednom ušla u dm i odmah si izabrala tašnicu za 39 kuna, :shock: ja pala u nesvijest, al odšutila. i dođemo do blažene blagajne i ona veli da bi ona radije čokoladicu za 4 kune. ja njoj velim, može, al znaš dobro pravilo... odluči što ti je draže.... i onda naravno, pametno mamino odluči da je čokoladica draža...

eh, sad... da nije tako odlučila.... pa bez problema bi je presaldumila s nekom drugom, jeftinijom igračkom. jer ipak ja na grbači imam malo više godina nego ona.

[cvijeta73]

[/quote] ja mislim da je moje dijete jedino koje se nikad nije bacalo na pod u dućanu [/quote]

pa nije ni moje, već sam napisala na nekom drugom topicu, da mi uopće nije jasno zašto nije - jer doma je takvih bacanja po podu bilo (kako kažete, tantruma). i mi smo imali pravilo "jednu stvar", (sad već zna da se vrlo često mora zadovoljiti samo gledanjem igračaka, naročito dok je mama na dvije i pol tisuće) i znao je cendrati i do besvjesti ponavljati "mama molim te, mama mooolim te, MAMA, MOOOOLIM TE!!!" ali to je bio maksimum.
i mene baš nije puno briga za druge ljude, ali ako mi se M počne bacati nasred dućana, mislim da ću ipak primijeniti tehniku "uzmi je i nosi vani" (u slučaju da na forumu ne pročitam nešto drugo od pusti je da se dere nasred dućana - sjećajući se kakve su to scene kući s J bile, to si baš ne bi priuštila).
a ovo da roditelji posvećuju premalo pažnje djetetu koje ima takve ispade sam i ja mislila, dok nisam imala djecu - kao što sam još štošta mislila, dok nisam imala djecu.

[pikula]

mama courage - to je imoja taktika. Jednom sam Dominiku mislimda jeimao oko 4 godine dala da izabere što god želi u turbo limaču ali samo jednu stvar (bila je neka gadna faza ne pitaj) i uspjela ga dobiti van zadovoljnog sa avionom na pračku za 28 kn jednostavno smo se mjenjali do besvjesti. Strpljena spašena plus malo adekvatnog marketinga

[Tanči]

Ni moja Rea se nikad,baš nikad i nigdje nije bacala po podu.Mislim da ni neće,ali od prvoga dana se mi o svemu dogovaramo i da,i ja imam taktiku kao MC.U dućanu si može izabrati neku sitnicu,ali samo jednu i po razumnoj cijeni.Uglavnom je to tortica ili životinjsko,a jučer je npr. odabrala jedan mali autić za deset kuna.I to je to.Također,kod kupovine odjeće i obuće se savjetujemo i u većini slučajeva je po njenom(malena ima super ukus)

[sandra23]

a ovo da roditelji posvećuju premalo pažnje djetetu koje ima takve ispade sam i ja mislila, dok nisam imala djecu - kao što sam još štošta mislila, dok nisam imala djecu.

potpisujem

[Strobery Shortcake]

nemaju djeca faze, nego roditelji Roditelji su obicno ti koji kaskaju i cesto se teze prilagodjavaju na djetetovo odrastanje, pa tako i na drugacije djetetove potrebe

OT: Pa to je to! Moram nabavit Jula, stvarno je krajnje vrijeme.

[sorciere]

ja mislim da je moje dijete jedino koje se nikad nije bacalo na pod u dućanu

nije

ni u dućanu, ni bilo gdje drugdje.

[tulipan32]

Cure...zaista hvala na savjetima!! Procitala sam vase odgovore i skuzila da se problemi najvise javljaju kao i kod nas kad je dijete od 1 do 3/4 godine!!
Vjerovatno je to neka dob kad dijete istrazuje svoje (i nase) granice, i pronalazi svoje "ja"! Ima dijece koja zestoko prolaze kroz tu fazu (kao nasa starija) i dijece koja to skoro pa nemaju (kao nasa mladja)!!
Neznam dali ste vi uocili da se stvari pogorsaju kada dijete konzumira neke proizvode! Mi smo naprimjer skuzili da postanu "agresivni" kad jedu neke bombone i piju gazirani sok. Izbacili smo totalno coca cole i slicno, samo voda i vocni sok...i bombone smanjili na minimum! Naravno kad je neki dijecji rockas nemozes to izbijec, ali vidim da vise uopce ne pitaju za njih!

Sto se tice ducana, tada nismo imali drugog izbora jer nije jos isla u vrtic, a baka ju nije mogla paziti jer je deda bio bolovao od raka pa se brinula za njega!! Nije nazalost bilo druge opcije!!!

[Serpentina]

Neznam dali ste vi uocili da se stvari pogorsaju kada dijete konzumira neke proizvode! Mi smo naprimjer skuzili da postanu "agresivni" kad jedu neke bombone i piju gazirani sok. Izbacili smo totalno coca cole i slicno, samo voda i vocni sok...i bombone smanjili na minimum!

Meso i mesne prerađevine isto, guglaj paš vidjeti
Drago mi je da ti je pomogla rasprava

[Nataša,Sarajevo]

a ovo da roditelji posvećuju premalo pažnje djetetu koje ima takve ispade sam i ja mislila, dok nisam imala djecu - kao što sam još štošta mislila, dok nisam imala djecu.

OVO JE APSOLUTNO GENIJALNA IZJAVA!!!

Meni je najviše pomoglo ne odstupanje od onog što sam rekla i ne davanje ispraznih prijetnji.
Sad sam zapravo iznenađena koliko moj troipogodišnjak želi i hoće surađivati. U svemu. Ne baš uvijek ali skoro uvijek.

Djeca jako dobro znaju kod koga šta prolazi.
Zna da sa mnom nema cile-mile a nisam nikakav terminator.
Kod bake zna svašta uraditi, tu čak ni ja ne mogu puno pomoći,
jednostavno zna da kod bake svašta može.
Na drugim mjestima ne.

Neki dan je vrisnuo na mene u prodavnici. Samo sam se spustila do njega i tiho mu rekla već nešto, ne znam tačno, možda da ćemo ostaviti kolica i otići odmah, tako nekako. I bila je trenutna tišina.
Ali dok smo do toga dogurali bilo je par puta vrištanja dok smo izlazili ostavljajući puna kolica na sred prodavnice.
On sad zna da kad kažem nešto onda to i mislim ozbiljno.
Nekad kad zaboravi, podsjetima ga.
Kažem mu "tako-i-tako" i ti znaš da će mama to i uraditi, jel'da!?
I on odmah promijeni ploču.
Ali treba živaca i vremena i strpljenja do bola.

Znači, ne odstupanje i bez prijetnji u prazno - to je moj recept

[mamaplavuša]

Apsolutno tako. I ja sam bila jaako pametna dok nisam imala svoje dijete, a sad vidim koliko je zahtjevno (i predivno) biti roditelj i koliko strpljenja i ljubavi treba da dijete usmjeravaš. Meni se, dakle, samo jednom dogodilo da je mali sjeo na pod u trgovini i protestirao i plakao, a ne kažem da više neće, ali znat ću bolje postupiti, nego prvi puta. Jednostavno me zatekao, kao i s mnogim stvarima koje prvi put napravi. Al, eto, odmah sam bila prozvana od Petree (kao i sve ostale mame kojima se to dogodilo), baš zanimljivo!
Glupo mi je da ovdje na forumu, gdje svaka od nas ima svoje mišljenje, govori drugima rječnikom koji se može shvatiti da je bolja mama od drugih i "da se to njoj nikad ne može dogoditi" jer ona, eto, bolje postupa. Drugo je dati savjet, al na takav način -

[mamaplavuša]

Apsolutno tako. I ja sam bila jaako pametna dok nisam imala svoje dijete, a sad vidim koliko je zahtjevno (i predivno) biti roditelj i koliko strpljenja i ljubavi treba da dijete usmjeravaš. Meni se, dakle, samo jednom dogodilo da je mali sjeo na pod u trgovini i protestirao i plakao, a ne kažem da više neće, ali znat ću bolje postupiti, nego prvi puta. Jednostavno me zatekao, kao i s mnogim stvarima koje prvi put napravi. Al, eto, odmah sam bila prozvana od Petree (kao i sve ostale mame kojima se to dogodilo), baš zanimljivo!
Glupo mi je da ovdje na forumu, gdje svaka od nas ima svoje mišljenje, govori drugima rječnikom koji se može shvatiti da je bolja mama od drugih i "da se to njoj nikad ne može dogoditi" jer ona, eto, bolje postupa. Drugo je dati savjet, al na takav način -

[BusyBee]

Pricajuci na ovom topicu o bacanju podrazumijevam sve oblike tantruma koje maleni (i veci) prakticiraju, od glasnog protestiranja (urlanja), trcanja od roditelja, ukopavanja na mjestu, ... (ne pada mi na pamet vise, a vjerujem da je lepeza sira) do bacanja po podu i lupanja.

[Balarosa]

ja mislim da je moje dijete jedino koje se nikad nije bacalo na pod u dućanu (što naravno ne znači da nikad neće).

Ja sam zapravo dijete koje se doslovno baca u trgovini vidjela samo u američkim filmovima. Imali smo u par navrata provale žestokog bunta jer je život okrutan i nepravedan i mora se obući jakna, ali to je podnošljivo. Tantrumi, koje smo upoznali ovaj tjedan, su još uvijek rezervirani za po doma.

Htjela bih napisati još nešto što ide malo OT, ali i rasprava je skrenula. Tin je dosta kooperativno dijete, uživa među ljudima, "pada" na odobravanje i po vani se uglavnom ponaša dopadljivo. I nije takav jer sam ga ja naučila da bude kooperativan nego jer je to on. Svekrva kaže da je MM bio sličan, za razliku od brata s kojim se oko svega vodio rat. Mislim da je dobro nas roditelje kooperativnih jedinaca tu i tamo podsjetiti da je to puno više do njih, a ne do naših wonderparent sposobnosti.

[loonalee]

Sto ljudi - so čudi. Tako je i s djecom..

Svako je dijete individua (a ne ogledalo naše duše) koje se (naravno) oblikuje i odgojem, ali i okruženjem u kojem boravi/živi ili s kojim dolazi u dodir...
Mislim da roditelji mogu biti najbolji na svijetu, ali da to nužno ne znači da dijete neće u nekom trenutku imati neke ispade. Također mislim da dijete koje ima ispad bilo kakve vrste, ne znači da (inače) nije pristojno..

[pikula]

Pa da dodam da sam ja jedna te ista mama, a Dominik se nikad nije bacao, a Dianica priličan broj puta. S njim se može dogovarati od kad govori i on voli da je pravedno čak i ak nije u njegovu korist, mali idealist, a Didi ne ferma prvo ni pravdu ona je "ja bi, ja bi" i "hoću hoću", ali zato pali ignoriranje. Ona se izbaca i umori i kad počne plakati onda je lijepo utješim i idemo dalje. Kod Dominika nema takvih fora on je ljut i ne odustaje dok se stvari ne razjasne i nema ignoriranja, ali ne baca se nego razgovara, a kod njenih tantruma ne pali nikakav argument. sva moja mudrost je da pjevam u sebi dok ne jenja vrhunac jer inače ispalim na živcejer se ona ne da urazumiti, ljudi gledaju... Ovako pjevam često taizejske -one za meditaciju i smješim se kao idiot. Možda ljudi misleda sam luda, ali kad se ja tak instant blaženo smješim to djeluje zarazno na Didi i čim je treba utješiti ja sam spremna - inače kuham u sebi i kad je treba utješiti ja bi je najrađe... Dršte se mame s tantrumcima to je shaolin vježba živaca i meditacije - ja se zezam da ću moći nastupat kao Dalaj lama akouspiem ostati mirna svaki put.

[Nataša,Sarajevo]

Pa da dodam da sam ja jedna te ista mama, a Dominik se nikad nije bacao, a Dianica priličan broj puta. S njim se može dogovarati od kad govori i on voli da je pravedno čak i ak nije u njegovu korist, mali idealist, a Didi ne ferma prvo ni pravdu ona je "ja bi, ja bi" i "hoću hoću", ali zato pali ignoriranje. Ona se izbaca i umori i kad počne plakati onda je lijepo utješim i idemo dalje. Kod Dominika nema takvih fora on je ljut i ne odustaje dok se stvari ne razjasne i nema ignoriranja, ali ne baca se nego razgovara, a kod njenih tantruma ne pali nikakav argument. sva moja mudrost je da pjevam u sebi dok ne jenja vrhunac jer inače ispalim na živcejer se ona ne da urazumiti, ljudi gledaju... Ovako pjevam često taizejske -one za meditaciju i smješim se kao idiot. Možda ljudi misleda sam luda, ali kad se ja tak instant blaženo smješim to djeluje zarazno na Didi i čim je treba utješiti ja sam spremna - inače kuham u sebi i kad je treba utješiti ja bi je najrađe... Dršte se mame s tantrumcima to je shaolin vježba živaca i meditacije - ja se zezam da ću moći nastupat kao Dalaj lama akouspiem ostati mirna svaki put.

Pikula ovo je genijalno!

[pomikaki]

To fakat zvuči dobro, malo smiješno, ali ako djeluje, super! Probat ćemo i to.

ja sam to jako na brzinu objasnila, ako stigneš pročitaj knjigu (izgleda debelo ali su slova na rijetko i dosta se ponavlja - za američku publiku )

polazi od toga da se mozak nastavlja razvijati nakon roženja djeteta, u dojenačkoj dobi je na razini čimpanze, a od 1,5 g na razini neandertalca - postaje tvrdoglav, nagao i impulzivan, i služi se s tek nekoliko riječi, a bitnija mu je gestikulacija i izraz lica. Kao da ti je u posjet došao neandertalac s kojim moraš živjeti neko vrijeme, pa mu trebaš na njegovom jeziku objasniti što hoćeš. Tako ako kažeš - ljubavi, znam da ti je dosadno ovdje ali čekaj bar dok kupim stvari s popisa i dođem na red na blagajni - on te ne razumije, kao da govoriš drugim jezikom, i iznervira se. Zato trebaš izrazom lica odražavati njegove osjećaje, govoriti glasno i ponavljati 1-2 riječi.
Najveći problem je što izgledaš kao budala tako da ću ja to kad mi bude trebalo prvo uvježbati doma, a tek ako mi bude koristilo pred publikom, tako da nemam tremu.

Najviše mi zapravo pomaže da shvatim zbog čega se sve to događa, npr. do sad smo imali grčeve i svo to plakanje, i svi ti komentari - ostavi je u krevetiću, naviknut će se na ruke (a žena koja mi govori ima odraslog šizofreničnog sina ), ili moja rođena majka - ja bih vas podojila i onda bi bile u krevetiću, a ja sam mogla na tržnicu (sad su mi mnoge stvari jasnije :/ ) pa je još svako toliko čujem na telefonu - ...da, mala je dobro, ali je previše nose na rukama... Dakle, da nisam toliko čitala, najviše na rodi a kasnije i neke novije knjige, sigurno bih povjerovala i vidjela ispred sebe dijete koje "treba odgojiti a ne razmaziti" i koje se treba "naviknuti" i "pustiti da se isplače", a ne dijete koje od mene traži pomoć i zaštitu. Pomisao da radim nešto pozitivno, da pružam utjehu tom malom biću, pomogla je i meni da ne izgubim živce. Tako mislim i nastaviti, ako u vrištećem djetetu budem vidjela razmaženo derište koje ispituje granice mog strpljenja bit ću u iskušenju da to riješim šamarom, ali ako vidim dijete kojem treba pomoći da prebrodi frustraciju znati ću da će ga pljuska samo dodatno poniziti.

A zanimljivo da su mi najbolje savjete davale žene sa sela, u najvećoj zabiti sam čula: pusti ti te priče, kad plače uzmi je na ruke; i zaboravi dudu varalicu, ne koristi hodalicu...

[melange]

ako u vrištećem djetetu budem vidjela razmaženo derište koje ispituje granice mog strpljenja bit ću u iskušenju da to riješim šamarom, ali ako vidim dijete kojem treba pomoći da prebrodi frustraciju znati ću da će ga pljuska samo dodatno poniziti.

x

[anchie76]

Pricajuci na ovom topicu o bacanju podrazumijevam sve oblike tantruma koje maleni (i veci) prakticiraju, od glasnog protestiranja (urlanja), trcanja od roditelja, ukopavanja na mjestu, ... (ne pada mi na pamet vise, a vjerujem da je lepeza sira) do bacanja po podu i lupanja.

I ja sam isto tako dozivljavala to tantrumiranje. Svako dijete je drugacije, neko ce se bacati samo, neko drugo ce bacati stvari, neko ce udarati, neko ce vikati itd...itd.. Moj isto nije bio u kategoriji bacanja na pod, ali je zato radio neke druge isto (meni) frustrirajuce stvari.

Tako da nije bas bitno jel se baca na pod ili radi nesto drugo, izbacuju frustraciju van na razne nacine, a na nama je da se naucimo nositi s tim.

[yaya]

ja mislim da je moje dijete jedino koje se nikad nije bacalo na pod u dućanu

nije

ni u dućanu, ni bilo gdje drugdje.

Ni moja se nije bacala...

[božana]

anchie, predobra mi je ova priča o pranju zubića, dozvoliš mi da ju nekad upotrijebim na temu Ne po guzi?

a sad jedno pitanje za mame koje su bile u situaciji da im se djeca "bacaju po podu", pokušavam cijelo vrijeme od kad čitam ovaj topic odgovoriti samoj sebi, od kuda djeci taj poriv da se bace na pod i izvijaju ili što već rade kad im nešto nije po volji?

jeste li sigurne da oni to nisu vidjeli od druge djece ili na TV-u?
ne mogu vjerovati u neke izjave da su oni takvi i gotovo, nisu se valjda rodili s iskustvom bacanja po podu!

ajmo mišljenja pa da pokušamo izvući neki zaključak!

[pikula]

Neki klinci brže odustaju i imaju manje strpljenja, a ako mi to ne ispoštujemo u svojim dnevnim rasporedima nemaju što drugo nego urlajući se i bacajući dati nam do znanja da smo prekardašili njihov prag podnošenja gužve, poticaja, raspravljanja - mala djeca se ne mogu raspravljati u nedogled - svako ima svoj prag- Dominik s pt godina može odpregovarati smireno pet minuta, a Diani se već nakon druge minute gasi koncentracija i pali cendranje. Zato keep it simple make it short Ali život nije bajka, ponekad mora samnom u treći dućan i stvarno ne može dobiti već treću stvar i onda mogu očekivati tantrum spektakl pa procjenim što mi je važnije i hitnije. A ponekad procjenim potpuno krivo :/

[bebelina]

Mi smo bas nedavno imali scenu s bacanjem po podu i to nasred TL. Rekla sam ok , cucnula kraj nje i cekala da prestane. Ako zelis lezati na podu , ti lezi , pa kad ti dosadi , ustat ce mo i ici dalje obaviti sto treba. Ne treba ni spominjati da su me prodavacice i ostali kupci gledali :shock: , ali Kate je u roku minute skuzila da joj ne pase lezanje na podu usred ducana i ustala se. Sta sam mogla? Dizati je , tuci , prijetit....Ima jos takvih dana i najbolje je kad joj dopustim da se smiri , onda lakse razgovaramo i dogovorimo se.

[anchie76]

Bozana mozes koristiti moju pricu o pranju zubica

ne mogu vjerovati u neke izjave da su oni takvi i gotovo, nisu se valjda rodili s iskustvom bacanja po podu!

Ne, nije to iskustvo bacanja po podu... to je ogromna kolicina frustracije koja se akumulira a oni je neznaju hendlati, pa onda to izbacuju van na fizicki nacin - udaranje, vikanje, bacanje itd.

Bas smo o tome pricali u skoli za roditelje - otkud mu da me udari kad ga ja nisam nikad udarila i nije mogao taj obrazac pokupiti od nas. Odgovor je upravo taj - frustracija koju nezna hendlati pa je izbacuje na neki nacin i prelazi u fizicko.

Ma zamislite samo sebe kad ste straaaaaaaasno ljuuuuuutiiiiiiiii..... i kolicinu energije koju morate upotrijebiti da se suzdrzite (da npr ne udarite dijete). Dijete nema jos tu samokontrolu pa to predje u fizicko.

[Nikina mama]

Apsolutno se ne slazem postovima "Petre" jer ne kuzim cemu uopce opaska da se djeca vode u park pa se nece bacati po podu, onak hellllloooo, insinuira se da mi cija djeca imaju ispade bacanja po podu, ne vodimo djecu u parkove vec na izlete u trgovacke centre, da ne duljim - hrpa djetinjastih predrasuda, bez uvrede

Naime, svom sinu smatram da jesam posvecena 500%, pricamo, mazimo se, volimo se, STALNO SMO PO PARKOVIMA , ali svejedno u zadnje vrijeme je u toj fazi da kada nesto nije iste sekunde po njegovom odmah se baca na pod, sta sam ja zbog toga los roditelj, nesposoban roditelj?! Gluposti.

[Ivany]

Ja sam samo htjela napisati za one mame koje se brine što će okolina (npr.ljudi u trgovini) reći kad vide da im dijete "divlja":
1. ja se neobazirem na takve, u tom trenu mi je samo dijete bitno i njena potreba (i moja potreba da je smirim )
2. tko god ima dijete negleda nas lošim očima i nemisli ništa loše (kad je S prošli put "dosadilo biti u trgovini" nam je prišla jedna ženica i s osmjehom rekla:joooooj, znam kako vam je, imam i ja jednu takvu.....)

[vertex]

Ma zamislite samo sebe kad ste straaaaaaaasno ljuuuuuutiiiiiiiii..... i kolicinu energije koju morate upotrijebiti da se suzdrzite (da npr ne udarite dijete). Dijete nema jos tu samokontrolu pa to predje u fizicko.

Eto upravo to. Ja recimo imam puno strpljenja, ali kad mi prekipi, imam prilično agresivne porive. Uz puno, strašno puno samokontrole, ne ispoljim tu agresivnist (i srećom brzo prođe). Ali nekoliko puta mi se dogodilo da ih mičem fizički s nekog mjesta (jer rade što već) i da to učinim grublje nego što treba (grop u želucu poslije me još neko vrijeme podsjeća na to).

[božana]

a zamislite šta se nama desilo neki dan...
ljudi kažu da veću dobricu od mog Dominika nisu vidjeli, pa kako nemam iskustva sa situacijama u kojima djeca burno reagiraju pokušavam ih shvatiti iz vaših priča. i evo zašto sam pitala dal su djeca te oblike ponašanja već negdje vidjela.
Dominik je dobio slikovnicu Kad se ljutim (inače jako dobra, ima set od 4 kom a obrađuje dječje osjećaje s uputama roditeljima na kraju), u njoj mali zeko opisuje što radi kad je jako ljut, između ostalog šuta nogom stvari po podu. I naravno, nakon 2 sata igre u pijesku treba ići večerati i na spavanje, a D ne želi, još malo još malo, kad je vidio da mora ići od bijesa je šutnuo kanticu, ostala sam :shock: , knjigu jedno vrijeme nećemo čitati

[BAŠBAŠ..]

I ja sam ko mala imala takve ispade histerije, nikad nisam dobila batina zbog toga ALI jednom sam se bacila na pod i počela urlat i udarat. Mama je otišla u kuhinju i dofurala zdjelicu hladne vode i zalila me! Nisam to više ponovila!

[Zorana]

Mislim da je jednom davno Samaritanka pisala da se njezin sin bio u naletu ljutnje bacio na pod. I da se gadno iznenadio kad se nakon toga i ona bacila na pod. Mogu zamislit scenu , al koliko se sjecam, napisala je da se to vise nije ponavljalo.

[tanjads]

Anchie, odlican primjer s pranjem zuba. Mi nazalost imamo suprotnu agoniju (zube oduvijek pere sam i guta mrvicak paste koliko mu stavim): poceo je gnjaviti da mu pomazemo oko svega i svacega- pomozi mi jesti (hrani me). pomozi mi skinuti cipele, obuci cipele... Danas je jaukao, moljakao i silio me da mu skinem cipele nakon sto sam mu rekla da on to moze sam. Nisam popustila, ali zadnjih 2-3 dana imamo svaki dan po pol sata cendranja oko tako neceg (nece juhu s rezancima, hoce noklice kojih nema, danas nece sam skinuti cipele, hoce mene prisiliti da mu ih skinem, hoce puding pred kompjuter, nece za stolom i sl.). Ne popustimo, ali je fakat svima agonija.
Danas se zavrsilo tako da sam mu rekla: "Prestani se derati! Ja te više ne mogu slušati! NE MO-GU!"
Imam dojam da se uhvatimo u borbi oko moći, još pokušavam naći pravilan pristup, ali... umori me.
Najbolje kad mi nakon pol sata drame oko juhe pojede svu juhu i veselo kaže: "Baš je fina." A ja bih mu juhu najradije... Uf, morat ću na neki sport (npr. boks)

[clumsy mom]

Moji klinci su od mog druga za roćkaš dobili boksersku vreću. Male su mi rukavice ali nabaviću si ja veće pa kačim vreću na štok i UDRIIII

[Ifigenija]

O tom vrištanju govori se u knjizi Najsretnije dijete u kvartu. Zanima me je li to netko pročitao i uspio primjeniti? Kaže da dijete histerizira jer nema osjećaj za vrijeme, pa kad mu kažete da se strpi njemu je to kao da ste rekli da će u trgovini ili gdje se već nalazite ostati zauvijek. Drugo, dijete u toj dobi - 1,5 do 3g nije sposobno razumjeti duže rečenice niti će vas shvatiti dok mu smireno i s uvažavanjem obješnjavate da se smiri.

Preporuča se spustiti na njegov nivo tako da prvo izrazite njegove osjećaje - uzbuđeno i s izrazom očaja više puta reći npr.: van, van! hoćeš ići van! Pri tome koristiti što manje riječi koje više puta ponavljate. Tada dijete shvaća da razumijete što vam govori, jer je to izvor njegove nervoze - ima osjećaj da ga ne razumijete. Nakon što se dijete smirilo, lakše ćete mu odvratiti pažnju.

Zanima me ima li ovdje nekog tko je to pokušao?

Evo, ja sam tako to rješavala od njegovog prvog dana.
Rezultat - većinom predivno dijete s kojim se sve može, ali i beskompromisan i svim mastima premazan diplomat, borac za svoja prava, manipulator osjećajima - ja sam žaaalostan; ili loše se osjećam, ne želim tu biti, želim ići - i kad treba i ne treba - drugim riječima - nekad laže...

Npr. on želi nešto što ne može dobiti regularnim putem, pa je onda jako žalostan, ali jako, i silno želi ne znam to ili to... ili to želi jer mu ne paše ovo ili ono... točno onim riječima kojim sam mu objašnjavala njegove emocije...

Ne znam. Ispade da ta emotivna pismenost ima i drugu stranu; ubi me njegovo razlaganje emocija i njegovo izražvanje njegovog viđenja zadnje vrijeme... a tek mu je tri...

Nisam pametna; ako u prvi plan staviš kruta pravila - gubiš mogućnost da se dijete emotivno razvija; ako u prvi plan staviš emocije - daješ mu oružje... i okej, drago mi je da je tako emotivno svjestan sebe, ali opet - to je nov izazov za mene kao roditelja...

Da ga naučim poštenju s emocijama, i da izbijem tu naviku manipuliranja.

Nikad kraja...

Sad mi se čini da je cool stav - onaj juulsov - ovo sam ja - tko si ti - najbolji, ak se možemo ogradit od svoje živčanoće zbog dječjih ispada (meni to jako teško ide); žalostan si pa se dereš, al brate i meni to ide na živce... kak ćemo to riješit...

[Ifigenija]

Anchie, odlican primjer s pranjem zuba. Mi nazalost imamo suprotnu agoniju (zube oduvijek pere sam i guta mrvicak paste koliko mu stavim): poceo je gnjaviti da mu pomazemo oko svega i svacega- pomozi mi jesti (hrani me). pomozi mi skinuti cipele, obuci cipele... Danas je jaukao, moljakao i silio me da mu skinem cipele nakon sto sam mu rekla da on to moze sam. Nisam popustila, ali zadnjih 2-3 dana imamo svaki dan po pol sata cendranja oko tako neceg (nece juhu s rezancima, hoce noklice kojih nema, danas nece sam skinuti cipele, hoce mene prisiliti da mu ih skinem, hoce puding pred kompjuter, nece za stolom i sl.). Ne popustimo, ali je fakat svima agonija.
Danas se zavrsilo tako da sam mu rekla: "Prestani se derati! Ja te više ne mogu slušati! NE MO-GU!"
Imam dojam da se uhvatimo u borbi oko moći, još pokušavam naći pravilan pristup, ali... umori me.
Najbolje kad mi nakon pol sata drame oko juhe pojede svu juhu i veselo kaže: "Baš je fina." A ja bih mu juhu najradije... Uf, morat ću na neki sport (npr. boks)

Moj mali je mlađi od tvog 8 dana - i kao da o svom malom čitam - isto to s hranom - a nikad s njim nije bilo problema. I s odjećom isto - ti skini, ti napravi, ja nemću, ne mogu... i ja mu isto kažem - daj prestani se derat, ne mogu to više
Štogod mu staviš na stol - prvo je ja ne bih, ja bih ovo ili ono. I onda je kažem - to je ručak, to se jede, još malo lakrdije - odglumim kako bi to bilo da svi članovi obitelji nešto izvoljevaju za stolom, nasmije se - i pojede dva tanjura... ode, prošeta, i dođe po još a glavno da mene izludi i iscrpi, kao da mu je cilj da ja trošim vrijeme, energiju i sve ostalo na gluposti...

Užasna faza.

[pomikaki]

he, manipulacija...
možda će ga proći kad bude malo veći pa ne bude više sam sebi toliko u centru svijeta...

[kuku.tree]

uf, uf....trebam pomoć iskusnih mamica....

javila sam se već na ovoj temi i pripomenula kako smo i mi ušli u famoznu fazu "ako nije po mom vrištim" i mogu ja to privreno ignorirati, mogu mu prići i objašnjavati (po stoti put) zašto i kako, makar mu je tek 14 mjeseci, ali.... evo da pojasnim u čemu je stvar na današnjem primjeru iz parka: u parku smo s dječicom i igračkama, a on uporno želi na prometnu ulicu. naravno, ja idem za njim i vraćam ga, vraćam, vraćam...a on svaki put kad ga idem vratiti padne na pod i udre u teški plač. i nije to neki podnošljivi plač, već onaj iz sveg glasa...ma nije me ni briga to što privuče pažnju svih u parku i na ulici, ali dajte mi neki savjet što učiniti konkretno u ovoj situaciji. naime, ne mogu ga tada pustiti, ignorirati jer je u pitanju opasna situacija i moram ga vratiti. i kad ga podignem i krenem zaokupljati pažnju nečim drugim ni tada ne prestaje....14 mu je mjeseci, znači ni prevelika priča nije od koristi...

iz dana u dan sve je više ovakvih situacija i čini mi se kao da je stalno nesretan, frustriran s nečim....najviše se bojim toga da nisam dovoljno dobar roditelj, da radim krivo što god da učinim, da ću ga povrijediti i onda kad reagiram i kad ne reagiram....

[radost]

kao prvo nisam bas citala sve odgovore, pa unaprijed oprostite ako je vec netko dogvorio ono sto cu ja.

Mi smo bili u fazi "urlanja i bacanja". Sara sad ima dvije i pol godine i mislim da vise od godinu dana nija imala nista slicno. Prvi put kad se desilo bili smo u soku, zato jer je Sara stvarno dijete za pozeljet, super kooperativno, pristojno ma mala princezica. Ja ocekivala ispade (strogo po knjizi) negdje oko druge godine.

No negdje oko godine i tri-cetiri mjeseca pocelo. Dakle nismo smjeli niti u jedan jedini ducan. Ko da si je s lanca pustio od kad udje u ducan pocne bjesomucno trcati okolo, zgrabiti sve sto joj stigne pod ruku i bris kroz ducan. MOzete mislit veselja ak smo slucajno u parfumerij ili negdje gdje ima stvari za razbit. Sekunde ne prestaje trcanje, ako ju uhvatim ili krenemo van ducana pocinje dreka, bacanje po podu i sve ostalo. Dijete koje NIKADA u nekoj drugoj situacij ne reagira s ljutnjom. Kod kuce ili bilo gdje drugdje dobri andjeo, kojem sam samo jednom trebala reci blago "ne" i situacija rijesena.

Da ne duljim, kod nas tjesenje, pricanje i zagrljaj je samo pogorsavao situaciju. Jedino rjesenje je bilo ignoriranje. Dakle kad pocne ja kazem ja sad idem i okrenem se. Ak vidim da nece za mnom onda ju primim za ruku ili je uzmem i idemo do auta. Bez rijeci. Dakle na svaki takav ispad mrtvo hladno niti ju ne pogledam, uzmem ju - prekida se kupovina, idemo kuci. Bez rijeci. To je super upalilo. Kad je vidjela da takvo ponasanje nitko neprimjecuje i da se nista ne desava prestala je. Faza je trajala mozda mjesec dana, odnosno mozda nekih 10-ak puta sve skupa - ducan, trcanje prema cesti i ostalo. Nikada vise nije ponovila nista slicno.

E sad dio o tome zasto ja mislim da se tako djeca ponasaju. Barem moje. SUprotno od toga sto netko ovdje rece da toj djeci fali paznje. Sara je zaista imala 300 posto moje paznje, ja nista drugo ne radim po cijele dane nego sam sa svojom djecom. U medjuvremenu smo dobili drugo, ja sam doma do njihove trece i cak se kucanski poslovi obavljaju stogo kad djeca spavaju. Mislim da se bas zato djeca u toj fazi tak ponasaju.

Idemo redom, od kada se dijete rodi - divimo se svemu sto radi, sve je dopusteno, sve je slatko i smijesno od prve razmrljanje hrane do usiju, do razbacanih ormara, opasne stvari su sakrivene, uticnice osigurane, svijet postoji samo radi tog djeteta. I naravno kad se takvo dijete prvi put nadje u situaciji da je nesto opasno (a do sad ga nista nije ozlijedilo, naudilo mu ili mu bila opasnost pa to ni ne razumije) naravno da reagira kao da je smak svijeta. I ne mislim da je to faza roditelja, to je faza dijeteta u kojem prvi put treba nauciti da postoje i zabranjene i opasne stvari a od rodjenja vjerojatno je zabranjeno bilo malo ili skoro nista, a opasno ili rijec "ozlijediti" ne mogu ni pojmiti. Dapace mislim da je dijete koje nema toliku paznju, kojemu se cesto govori nemoj, ne smijes, sjedi, cekaj, tiho budi, sigurno na javnim mjestima bez ispada - njimaje zabranjena situacija i "budi mami kod noge" najprirodnija stvar na svijetu.

Naravno da postoje i djeca koja nemaju jednostavno potrebe za tako jakim pokazivanjem osjecaja odnosno razoracanosti - svaka cast. Blago mamama.

Sto se tice ljudi koji bulje, u jednom takvom ispadu, Sara ludi, mi se preznojavamo, neki stari cica prenerazeno gleda, oci mu ispale (ostatak ljudi se smjeska i pokusava nas roditelje utjesit pogledom), ode MM onak nervozan do cice i pred svima mu kaze "Nesto vam nije jasno, imate pitanja ili niste nikada vidjeli dijete? Hajde pitajte slobodno." Al tak da svi cuju, cica je samo izasao iz ducana. Valjda se preplasio MM-a 8)

Dakle ignoriranje i da, najnormalnije ponasanje na svijetu za jedno dijete. Najgora greska bi po meni bila na bilo koji nacin popustiti tom djetetu, jer ce onda to raditi dok god bude vjerovao da ce time nesto dobiti, paznu ili bilo sto drugo.

[Zorana]

Ja se bas ne slazem s tobom u nekim stvarima. Npr. nije mi jasno na sta tocno mislis kad kazes da se djeca ponasaju po odredjenoj mustri zato sto imaju stopostotnu roditeljsku paznju?
Drugo, ovaj dio o divljenju, o tome da je djeci sve dopusteno mi isto nije bas logican. Naravno da cu zastititi uticnicu od osmomjesecne bebe. Kakve bi veze to imalo sa trogodisnjim ili dvogodisnjim djetetom? Ustvari, ja sam uticnice zastitila i od svoje petogodisnjakinje, za svaki slucaj. Iako ona zna sve opasnosti guranja prstiju u uticnice i sl.
Dijete ne reagira na zabranu jer ne razumije sto je opasnost (ne kazem da je opasnosti svjesno) nego jer razvija vlastitu svijest, zeli se osamostaliti, zeli se razvijati neovisno o roditeljima. Zato se kaze da su roditelji u fazi. Dijete uci o svijetu i sebi, roditelj treba pratiti. Dijete burno ragira na frustraciju. Zar nisi i ti? Zar se svi nekad ne nadjemo u situaciji koja nas frustrira? Po cemu bi djeca trebala biti izuzeta od prozivljavanja tih normalnih ljudskih osjecaja? Djeca tek uce o osjecajima i granicama, treba biti suosjecajan i maksimalno im pomagati.
I dalje mi nije jasno o kakvim zabranama od rodjenja govoris?? Sto bi to trebalo biti zabranjeno npr. petomjesecnoj bebi? Jako maloj djeci se uglavnom skrece paznja, zaokuplja ih se necim drugim...

Znaci li ovaj zadnji dio da djeci treba stalno ponavljati naredbe koje si napisala zato da bi se mi osigurali da ce ih ko dvogodisnjaci razumjeti?
Zasto mislis da bi beba koja stalno slusa "nemoj", "stani", "cekaj", mogla preskociti razvojnu fazu i ponasati se ko vojnik?
Ovo s pokazivanjem osjecaja i razocaranja ili radosti je samo vanjska reakcija na potrebu djeteta za osamostaljivanjem. U tom kontekstu, pripremati od malena teren kako bi dijete uvijek postupalo po sistemu "budi mami uz nogu" (zvuci ko dresura, al dobro...) mi je pomalo besmisleno.

I na kraju, nisi mi jasna. Dovedes tako malo dijete u parfumeriju i sta ocekujes? I kad dijete podivlja odvedes ga doma za kaznu? Zar mu nije kazna vec sami odlazak na takva mjesta? Zar nisu tu ocekivanja nerealna?

[Anci]

uf, uf....trebam pomoć iskusnih mamica....

javila sam se već na ovoj temi i pripomenula kako smo i mi ušli u famoznu fazu "ako nije po mom vrištim" i mogu ja to privreno ignorirati, mogu mu prići i objašnjavati (po stoti put) zašto i kako, makar mu je tek 14 mjeseci, ali.... evo da pojasnim u čemu je stvar na današnjem primjeru iz parka: u parku smo s dječicom i igračkama, a on uporno želi na prometnu ulicu. naravno, ja idem za njim i vraćam ga, vraćam, vraćam...a on svaki put kad ga idem vratiti padne na pod i udre u teški plač. i nije to neki podnošljivi plač, već onaj iz sveg glasa...ma nije me ni briga to što privuče pažnju svih u parku i na ulici, ali dajte mi neki savjet što učiniti konkretno u ovoj situaciji. naime, ne mogu ga tada pustiti, ignorirati jer je u pitanju opasna situacija i moram ga vratiti. i kad ga podignem i krenem zaokupljati pažnju nečim drugim ni tada ne prestaje....14 mu je mjeseci, znači ni prevelika priča nije od koristi...

iz dana u dan sve je više ovakvih situacija i čini mi se kao da je stalno nesretan, frustriran s nečim....najviše se bojim toga da nisam dovoljno dobar roditelj, da radim krivo što god da učinim, da ću ga povrijediti i onda kad reagiram i kad ne reagiram....

Imam i ja jedno ovakvo
Isto je tako, negdje s 14, 15 mjeseci počela.
Ali ikod nje zna upaliti skretanje pozornosti.
Nemoj misliti da si ti loš roditelj.
ima dana kad one zaspu, i kad se baš loše osjećam ako je ona imala malo žustriji dan jer na kraju ispada da sam je cijeli dan od nekuda micala, uzimala stvari koje mislim da nisu za nju iz ruku i da se ne stignemo pravo ni poigrati u miru.

Znam da kod nje uvijek upali cd s dječjim pjesmama pa je pitam hoćemo li to slušati i onda zaboravi što je prvotno htjela

[radost]

Ja se bas ne slazem s tobom u nekim stvarima. Npr. nije mi jasno na sta tocno mislis kad kazes da se djeca ponasaju po odredjenoj mustri zato sto imaju stopostotnu roditeljsku paznju?
Drugo, ovaj dio o divljenju, o tome da je djeci sve dopusteno mi isto nije bas logican. Naravno da cu zastititi uticnicu od osmomjesecne bebe. Kakve bi veze to imalo sa trogodisnjim ili dvogodisnjim djetetom? Ustvari, ja sam uticnice zastitila i od svoje petogodisnjakinje, za svaki slucaj. Iako ona zna sve opasnosti guranja prstiju u uticnice i sl.
Dijete ne reagira na zabranu jer ne razumije sto je opasnost (ne kazem da je opasnosti svjesno) nego jer razvija vlastitu svijest, zeli se osamostaliti, zeli se razvijati neovisno o roditeljima. Zato se kaze da su roditelji u fazi. Dijete uci o svijetu i sebi, roditelj treba pratiti. Dijete burno ragira na frustraciju. Zar nisi i ti? Zar se svi nekad ne nadjemo u situaciji koja nas frustrira? Po cemu bi djeca trebala biti izuzeta od prozivljavanja tih normalnih ljudskih osjecaja? Djeca tek uce o osjecajima i granicama, treba biti suosjecajan i maksimalno im pomagati.
I dalje mi nije jasno o kakvim zabranama od rodjenja govoris?? Sto bi to trebalo biti zabranjeno npr. petomjesecnoj bebi? Jako maloj djeci se uglavnom skrece paznja, zaokuplja ih se necim drugim...

Znaci li ovaj zadnji dio da djeci treba stalno ponavljati naredbe koje si napisala zato da bi se mi osigurali da ce ih ko dvogodisnjaci razumjeti?
Zasto mislis da bi beba koja stalno slusa "nemoj", "stani", "cekaj", mogla preskociti razvojnu fazu i ponasati se ko vojnik?
Ovo s pokazivanjem osjecaja i razocaranja ili radosti je samo vanjska reakcija na potrebu djeteta za osamostaljivanjem. U tom kontekstu, pripremati od malena teren kako bi dijete uvijek postupalo po sistemu "budi mami uz nogu" (zvuci ko dresura, al dobro...) mi je pomalo besmisleno.

I na kraju, nisi mi jasna. Dovedes tako malo dijete u parfumeriju i sta ocekujes? I kad dijete podivlja odvedes ga doma za kaznu? Zar mu nije kazna vec sami odlazak na takva mjesta? Zar nisu tu ocekivanja nerealna?

Sad si ti mene tak zbunila da sam morala ponovo procitati vlastiti post.


Sve sto sam ja htjela reci je da je meni super normalno da se djeca tak ponasaju.

Da to sigurno ne znaci da nemaju paznju, neg vjerojatno da se pocinju nalaziti u nekim novim situacijama.

Ja sam definitivno protvi odgoja - nemoj, stani, ne diraj i sl. i "budi mai uz nogu!" - je sarkazam. Boze sacuvaj, zar sam zaista tako nejasno napisala post? Moguce stvarno.

Na kraju, ne znam sto ti nisam jasna, ja od djeteta u parfumeriji ne ocekujem nista, napisala sam samo kako se moje dijete ponasalo, ja je ne vodim doma za kaznu, nego zato sto nema smisla da stojimo u ducanu dok se ona baca na podu. Ne znam zasto bi djetetu odlazak u DM ili slicno mjesto po pelene bilo kazna. Sto sam je trebal ostavit samu doma dok mama kupi stvari za nju?

Na kraju bolje da izbrisem post ak su me svi shvatili ko ti, samo sam htjela reci svoj nacin na koji sam rijesila situaciju sa svojim djetetom, ono mozda nekom isto pomogne ignoriranje. Nemam pojma kak je ispalo da ne razumijem djecju frustraciju i da ih kaznjavam kad ih vodim sa sobom u npr. parfumeriju, odnosno DM.

[Maya&Leon]

ja mislim da je moje dijete jedino koje se nikad nije bacalo na pod u dućanu

nije

ni u dućanu, ni bilo gdje drugdje.

Ni moja se nije bacala...

Niti mi.... :D

[kuku.tree]

hm...nemojte me krivo shvatiti ali kakva korist na ovom topicu ostavljati komentare da se vaše dijete nikad nije bacalo po podu? (isto kao da ja dođem na topic gdje roditelji kukaju kako dijete ništa ne jede i traže pomoć, a ja umjesto nekog savjeta dođem samo s komentarom kako moj sve jede i kako nikad nismo imali problema sa hranjenjem....ne kužim, kome sam time pomogla... :? )

[Maya&Leon]

...ma nije me ni briga to što privuče pažnju svih u parku i na ulici, ali dajte mi neki savjet što učiniti konkretno u ovoj situaciji. naime, ne mogu ga tada pustiti, ignorirati jer je u pitanju opasna situacija i moram ga vratiti.

iz dana u dan sve je više ovakvih situacija i čini mi se kao da je stalno nesretan, frustriran s nečim....najviše se bojim toga da nisam dovoljno dobar roditelj, da radim krivo što god da učinim, da ću ga povrijediti i onda kad reagiram i kad ne reagiram....

1) sorry, samo se malo hvalimo... nemoj zamjeriti please....

2) prema skromnom mišljenju mislim da sve radiš baš onako kako treba, no teško je biti mali i morati se prilagođavati velikom i nerazumljivom svijetu odraslih, jer hoćeš baš tamo gdje ti je zanimljivo a onda dođe mama i nemilosrdno te silom odnese a nemaš pojma zašto (i što mi to mama priča ništa ju ne razumijem ja HOĆU ići tamo... :? ) uf, uf, sve je to tako frustrirajuće (i tu pukne u plač/dreku/histeriju/bacanje po podu). Da, to jest faza i da, proći će iako se možda sada ne nazire kraj... ali - koliko znaš npr. prvašića koji se bacaju pred cestu punu autiju?

3) super mame ne postoje, uvijek NEŠTO krivo napravimo, no vjerujem da stalno učimo, od mama/baka, prijatelja, na forumu, od vlastite djece, rastemo sa njima i jedino što je bitno: ne prestati ih slušati što nam govore. Bio je nedavno jedan divan topic sa temom sjećate li se kako je to biti dijete? Ja na žalost ne. U glavi imam samo neku maglu da to nije bilo jednostavno. Sigurna sam da je tako i mom sinu danas.

[Forka]

Ja imam rješenje u potpisu...

[kuku.tree]

- koliko znaš npr. prvašića koji se bacaju pred cestu punu autiju?

to se zove utjeha

baš si me sad s ovim navela da razmislim o tome a što ako se ova sadašnja faza kad ima 14 mj ne "odradi" kako treba (dakako, s moje strane) koje će to stvari povući za sobom u budućnosti...daljoj, bližoj (kad bude prvašić, recimo....ili čak stariji). ne zamijeni li se to bacakanje po podu nekim drugim ponašanjem ili jednostavno - nestane bez posljedica (uf..kako ovo dobro zvuči)

Forka, dobar ti je potpis i uistnu lijepo zvuči, no niije rješenje za ovu situaciju kad je riječ o konkretnim opasnostima jer ako ćemo ga ići doslovce prenositi na ovu situaciju, dijete u tom trenu ne promatra roditelja već žuri prema svom cilju (koji se nalazi na vrlo prometnoj ulici), a onda ti itekako znači to što te ne sluša...

[kuku.tree]

(i Maya&Leon ne zamjeram, al vam zavidim...isto kao i onima čija djeca spavaju....i zapravo, da me sad pitaju što bi radije da dijete spava ili jede dobro, radije bih ono prvo....od gladi sigurno neće umrjeti...neće ni od nespavanja, al zato za sebe više nisam najsigurnija...no ovo sa bacanjem po podu me najviše brine zato jer želim razumjeti i pomoći mu, i naravno, želim da sa što manje trauma prođe tu fazu....ako je to uopće faza...)

[Forka]

Pokušaj dijete uopće ne dovoditi u tantrum situacije, odnosno, poznavajući svoje dijete (u 14 mjeseci je to već prilično moguće) anticipiraj mogući slijed događaja i onda to pokušaj izbjeći... Kad već želiš konkretno, odvedi ga u neki drugi parkić koji je sigurniji i gdje nema u blizini izazova tipa prometne ceste i slično... Uvijek postoji rješenje! Bit će sve OK!

[Forka]

Pokušaj dijete uopće ne dovoditi u tantrum situacije, odnosno, poznavajući svoje dijete (u 14 mjeseci je to već prilično moguće) anticipiraj mogući slijed događaja i onda to pokušaj izbjeći... Kad već želiš konkretno, odvedi ga u neki drugi parkić koji je sigurniji i gdje nema u blizini izazova tipa prometne ceste i slično... Uvijek postoji rješenje! Bit će sve OK!

[vertex]

kuku.tree - ne brini zbog nešto frustracije u njegovom životu, toga jednostavno mora biti. Nemaš što drugo napraviti od toga što radiš - moraš ga maknuti od ceste, a ako on zbog toga mora vrištati, neka vrišti. Budi uz njega i to je to. Ako vam je odlazak u park zbog toga nemoguć, razmisli o promjeni lokacije na neko vrijeme. On je stvarno još jako mali.
Što se objašnjavanja tiče - nemoj nadugo. Jedna kratka rečenica, dvije najviše. Nemoj držati predavanja, to je naporno i ne prima se djece, pogotovo tako male.