Ja sam se isto ovo pitala, često... zapravo pitam se još uvijek i nisam našla zadovoljavajući odgovor. Nismo išli na testiranje senzorne integracije s djecom, ali naše starije dijete je imalo jednu grupu smetnji, a mlađe drugu, pa sam se oboružala literaturom (ima gore na starim postovima). Za mlađega još uvijek razmišljam da li da ga odvedem na testiranje, iako naslućujem u čemu je njegov problem (neki od njegovih problema: alergije, astma + izvrstan sluh za glazbu koji dolazi u kombinaciji sa užasnom preosjetljivošću na buku, šuškanje i slično te lako otklonjivom pažnjom).

Svi smo mi osjetljivi na nešto... Ček da se sjetim primjera... evo, na mirise u trudnoći. Prije i nakon trudnoće ti ne smeta, a u prvom tromjesečju ne podnosiš npr. miris paste za zube (bar je tak meni bilo). Te stvari su česte kod alergičara, a pojačana osjetljivost je također česta kod darovite djece. To se mijenja i često ovisi i o stanju duha (nedajbog da netko meni nafrlji radio u autu ako sam umorna, taj se ne bi dobro proveo...).

Između očite patologije i "normalnosti" vrlo je širok raspon stanja i nema tu neke granice za koju bi čovjek rekao "e, do tu smo normalni, a ovo dalje je poremećaj". I vrlo je individualno.

Smetnje senzorne integracije nisu nešto što je uklesano u kamen. Svaki je čovjek drugačiji, a problem nastaje kad ta preosjetljivost ometa normalno funkcioniranje. Ja sam pažljivim praćenjem ustanovila što smeta moju djecu (a takav je vjerojatno svaki čovjek) i nekako smo zajedno nalazili načine kako to prevladati. Moji su voljeli masažu, češkanje i ljuljanje u ranijoj dobi (konjić, stolac, ljuljanje u krilu i sve vrste ljuljački).

Ipak, ako posumnjamo da problem postoji, nije zgorega pitati za mišljenje iako ja smatram da ne treba na silu tražiti patologiju tamo gdje je nema (pa ponekad preskočim neki specijalistički pregled svake godine nego odem svake druge, pogotovo otkad su mi djeca veća). Bolje puhati na hladno nego se opeći, jer kod smetnji senzorne integracije (ako postoje) puno znači rana intervencija.