Naša Ema je stigla na svijet 23.01. u 18.20 sati u Varaždinu. Prisutan je bio moj dragi muž i najbolja na svijetu sestra Erika. A sve je išlo nekako ovako...
Srijeda ujutro, krećemo na dogovorenu kontrolu kod dr.J. Na pregledu smo ustanovili da sam otvorena 5 prstiju (znači na pola puta), CTG pokazuje slabe trudove, vjerojatno iste one koje sam osjećala već nekoliko dana. I sad ja pitam našeg dragog doktora - i kaj bumo sad?!-
Veli on meni da mogu ili otići doma ili ako hoću može mi prokinuti vodenjak. A ja sam se nekako to jutro baš probudila uvjerena da ću roditi, bio je tako prekrasan sunčan dan, ja naspavana i dobre volje. I tako ja kažem - može, idemo roditi!
Izlazim u čekaonu, velim mužu radosnu vijest i stvar kreće; ja na ispunjavanje papira, klizmu i tuširanje, muž nešto pojesti i po torbu. U 11.30 prokidaju mi vodenjak, iscurilo je užasno puno vode, čak se i doktori čude. Ja se smijem, sve je super, muž je pored mene u seksi zelenom odjelcu. Njegov je zadatak bio da prati CTG, upozorava me kad stiže trud, daje mi vode i da udovoljava svim mojim zahtjevima. Ja još šaljem poruke, razgovore sam obavila još u WC-u
Nakon sat vremena na krevetu, silazim na loptu i tako hopsam do 15.00 sati kad dolazi doktor i pregledava me i ustanovi da se nisam više ništa otvorila, no trudovi su se lijepo razvili. Tu mi predlaže drip, koji ja nakon kračih konzultacija s mužem i nakon pogleda na vrata gdje vidim sestru Eriku ipak odbijam. Imam još dovoljno snage i želim da sve bude što prirodnije. Jedna sestra me par puta pitala da li želim nešto prodiv bolova, no i to sam odbila. Stigla je druga smjena i dr. Š mi kaže da me neće uznemiravati i ponovno me gledati, ali ako ne ništa ne otvorim do 18.00 sati morat ćemo nešto poduzeti. Ja kažem ok. Ostavljaju nas same, sestra Erika nam pušta laganu muziku, zamračila je prostoriju, donjela stolčić. Ja i dalje hopsam po lopti, a kad je već postalo sve puno jače prebacujem se na stolčić. Tu sestra Erika primječuje da se puno naginjem naprijed i kaže mi neka kleknem. U tom položaju su mi bili najbolji trudovi, sve mi je nekako bilo kako treba i tako sam se najviše otvarala. Kad mi se vikalo vikala sam, kad mi se tiskalo tiskala sam, muž mi je masirao leđa i grijao bubrege dlanovima, a sestra mi je masirala međicu sa uljem i stavljala tople obloge. Pred kraj sam se premjestila na stolčić na kojem sam u dva stiska rodila Emu. Sjećam se samo da sam stalo ispitivala sestru da li se vidi kosa , a muž mi veli da sam na kraju viknula da ne mogu više i da me je morao primiti za ruke jer sam krenula prema naprijed, a tu je već sve bilo gotovo.
Emu su mi odmah stavili na prsa, čekali smo da pupkovina prestane pulsirati, muž je odbio prerezati je pa je to napravila sestra. nakon toga su mi pomogli da se premjestim na krevet. Emu su zamotali u dekicu dobila je ocjenu 10/10 i zaspala je, nije se htjela prištekati na cicu frendicu Stoga ni posteljica nije izašla sama nego tek nakon injekcije.
Nakon dva sata u rađaoni i nakon fine juhice za mene i muža, prebacili su nas u sobu. Od uzbuđenja i sreće nisam mogla zaspati još satima, zvala sam sve da ispričam kako se rodilo naše čudo i kako je u Varaždinu sve super i lijepo.


Veliko hvala sestri Eriki koja je pravi anđeo i veliko hvala mom mužu koji je bio uz mene. Drugi dan me došla pogledati sestra Erika i nahvalila ga je kako je bio smiren i koliko mi je stvarno bio od pomoći, da mogu biti ponosna na njega i na sebe jer sam vjerovala svome tijelu.
i vjerujte mi, kao prvorotka stvarno sam ponosna što sam slušala glas iznutra koji mi je govorio da odem u Varaždin kad su se svi oko mene grozili nad tom idejom, što sam osluškivala potrebe svog tijela i što sam sve prošla bez lijekova, dripa, epizotomije, svojim snagama...
A drugi put ćemo možda i bez prokidanja vodenjaka....

Danas sam jako sretna što sam još pred nekoliko godina počela čitati Rodu i zahvalna sam na svim lijepim pričama koje su mi pomogle odlučiti gdje ću roditi naše malo čudo.