 |
|||
prvi susret s djetetom
Curke, vi koje ste vec posvojile sve opisujete trenutak kad ste konacno vidjeli svoje dijete kao krasan jedva docekan trenutak. Uglavnom se kad prica dode do tog poglavlja i rasplacem...
...zar vas nikad nija bilo strah ?
Ja sam sto posto sigurna u svoju odluku o posvajanju i nemam problema zamisliti razne probleme i konflikte koji ce se pojaviti u nasem zajednickom putu, no toliko puno ocekujem od samog susreta, da sam sva uspanicena.
...
Moram ici, nastavim kasnije temu...
Ne znam kako je s većom djecom, ali ako se radi o dobi do 2 godine očekuj malu, pomalo prestrašenu glavicu, kojoj treba neko vrijeme da se adaptira na nova lica. Ne mora taj susret nužno biti "veliki prasak", upoznavat ćete se postepeno, prvo postati prijatelji, a tek onda mama i tata. Čega te strah? Neprihvaćanja? Toga se ne boj, pa oni jedva čekaju da ih netko primi za ručicu!
Sjećam se kad su nas pozvali u jedan centar (već smo bili u užem izboru za A., ali nismo još znali zadnju odluku), pa nam je psihologinja s ljubavlju pričala o 7-mjesečnoj curici kojoj traže roditelje. Rekla mi je: Znate, to je neobično lijepa beba! Odgovorila sam joj: Ali, meni izgled uopće nije važan! Na to će ona: Pustite vi to, jako je važno da vam se svidi na prvi pogled!
Meni se čini da nema djeteta koje ti se ne bi svidjelo na prvi pogled, svi imaju tako sjetan pogled koji vapi za osmjehom. Kad smo prvi put vidjeli A. bila je raščupana od spavanja, u tri broja prevelikom kombinezonu i grčevito se držala svoje tete. Onako sićušna (s nepunih 15 mjeseci nosila je broj 68!) prestrašeno nas je gledala svojim prekrasnim okicama.
(I onda hladan tuš nadležne: eto, malo se tu poigrajte par dana, ne morate nam odmah reći, razmislite sviđa li vam se :shock: )
Hvala ti na tvojim ohrabrujucim rijecima. Mislim da me uhvatila panika pred veliki skok. Kao pred vjencanje.
Znam da ti obicno ispricaju o djetetu sve sto bi trebao znati i da imam vremena spremiti se za susret. No, ako sam dobro procitala, neki su dijete upoznali tek kad su rekli da ga hoce posvojiti. To znaci angazirati se bez da vidim dijete. Cijela me frka uhvatila zbog razgovora s psihologicom, jer sam imala osjecaj da moram reci da sam spremna posvojiti bilo koje dijete i nasala se u nesposobnosti definirati to zeljeno dijete. Strah me je zapravo da se nadem u situaciji da moram donijete odluku bez da imam priliku upoznati se s dijetetom. Citajuci razne postove, imam osjecaj da ovisi o centru koliko djecu i roditelje spreme na susret i koliko vremena prode dok se dijete ne povede kuci. S obzirom da vec imamo klinca i da zelimo posvojiti vece dijete, nekako imam osjecaj povecane odgovornosti i zato sam sve strahove skoncentrirala na taj susret.
No bolje da sad "odradim" sve svoje strahove, jer kad dode moment upoznavanja bit cu "spremna".
Sorry, sad sam se tek sjetila da želiš starije dijete. Ne znam, sve nas peru strahovi, mi smo u molbi bili napisali "do pet godina" i potajno me brinulo da li ćemo se u slučaju starijeg djeteta MI svidjeti njemu, jer i ono, ako je starije, ima sigurno neke predodžbe o budućim roditeljima.
Ja sam također osoba koja o svemu kilometarski razmišlja i važe, ima varijante za svaki "što ako", ali iz današnje perspektive vidim da to nije dobro, samo sebe mučimo, a stvari se ionako najčešće odvrte na neki zadani način. Sretna sam što smo posvojili malenu još dok o posvajanju nisam znala ništa, danas bih bila puno zabrinutija.
Mislim, treba naravno o svemu razmisliti i biti siguran, ali ni pretjerano čerečenje vlastitog ja nije dobro. Kojiput se sve, uz malo sreće, zaista posloži upravo onako kako treba.
Sigurno imas pravo. Na taj nacin razmislja i MM. On je vise prakticne prirode i smatra da se sa svakim problemom treba suociti u dano vrijeme, a ne raditi probleme, kojih mozda i nece biti, unaprijed.
Sta mi treba je mozda malo vise povijerenje u sudbinu. I u sebe samu.
Da bilo strah , naravno da me je bilo strah .
Najviše me bilo strah da mu se nebudemo svidjeli i da ne bude htio komunicirati s nama već u onoj prvoj sekundi dok nas vidi da se bude okrenuo otišao i sakrio.
No hvala dragom Bogu bilo je sve u najboljem redu , i kada malo bolje promislim , na kraju ispada da je on posvojio nas a ne mi njega
Prije bih mogla reći da sam bila jako uzbuđena nego da me je bilo strah. Sina sam prvi puta vidjela kad je već bio posvojen, to jest moj. To su od nas u centru tražili i uopće nije dolazilo u obzir da ne pristanemo. Ja sam htjela dijete, rekli su mi da je zdravo i to mi je bilo dovoljno. Razmišljati unaprijed kako dijete izgleda uopće nije produktivno i tu sam potpuno na tragu razmišljanja TM. Drugo dijete smo vidjeli kad smo rekli da hoćemo, s time da smo kod nje zahtjev za posvojenjem potpisali nakon što smo je upoznali - tako radi taj centar, a, uostalom, ona je imala 6 godina, pa se i nju pitalo.
Nisam unaprijed očekivala kako bi mi djeca trebala izgledati, a nakon što sam ih vidjela ne bih svoju djecu mogla zamisliti nikako drugačije nego što izgledaju.
Ne bi si ni ja postavljala tolika pitanja da psihologica nije inzistirala na tome. Toliko me tupila da sam mislila da valjda nije normalno kad joj ne mogu tocno reci kakvo dijete si zamisljam. No mislim da je htjela znati koje su nase granice kao sto je to slucaj sa zdravljem djeteta.
Moram vam reci da jedva cekam da prodemo te testove i da pocnemo traziti to "nase" dijete.
Da, to je i nas brinulo. Naša je odluka unaprijed bila da pokušamo ne upoznati ni jedno dijete prije nego procijenimo da bismo ga mogli posvojiti. Tako smo vidjeli samo našeg sina, i mogu reći da sam se osjećala kao na razgovoru za važan posao, imala sam groznu tremu pred taj prvi put, kako će nas on doživjeti.čokolada prvotno napisa
Mi smo njega dočekali posve spremno, on je samo zakoračio u naš život i popunio mjesto koje ga je čekalo. Još ga vidim kako se stidljivo smješka iza socijalne radnice, mucek mali.
Sada kad se spremamo posvojiti drugo dijete, također bismo željeli postići da ne vidimo nikoga osim našeg budućeg djeteta. Prvi izbor ćemo napraviti na osnovi podataka koje nam centri daju o samom djetetu i obitelji, procjenjujući svoje sposobnosti, i uz poštivanje želja (prvenstveno neželja) našeg sina.
Jedino se sada novo dijete kod upoznavanja mora svidjeti i našem sinu. Ne brinem se da se neće svidjeti nama, jer ćemo ga čekati spremna srca. A ne brinem se niti da se naš veliki dečko ne bi svidio tom drugom djetetu, jer kao prava neobjektivna mama smatram da se mora svidjeti svima.
Ja sam nova na forumu, viđat ćete me ubuduće. Već sam napisla da imamo šestogodišnju curicu i posvojiti dijete njezine dobi. Ne znam bih li radije da mi pokazuju dijete ili ne? No, mislim da je najvažnije da se ona i naše novo dijete svide jedno drugom, nekako imam osjećaj da će ostalo biti lakše. Treba li ona sudjelovati ili ne u izboru? Hoće li uopće imati tu mogućnost? Joooj meni, koliko dilema. Kako ste riješavale takve situacije-vaše dijete ili ono koje je veće neko vrijeme u domu i novo? :? :shock:
Bok, evo nakon godina škiljenja, javljam se na forum jer imam iskustva sa posvajanjem i malene bebe i većeg djeteta. Svako posvajanje je na svoj način posebno i neponovljivo. Kada odete po malenu bebicu, naravno na neviđeno, imate osjećaj da ste ovaj trenutak rodili i dobili najljepše djete na svijetu. A kada idete na prvi susret sa starijim djetetom, e tek to je doživljaj koji ćete uvijek pamtiti, pogled malog laneta, kosica raščupana , a iznad glavice vidiš veliki upitnik. Svako posvojenje je rizik, ali i nešto najljepše šta ti se može desiti u životu, ali zar mi koji posvajamo nismo svijesni i spremni na rizik, već od onog dana kad pošalješ prvi zahtjev. Ali ne treba puno brinuti obično naše priče završe happy end-om
BOLEK dobrodošli! Hoćemo li imati prilike pročitati tvoju priču? :?
Bolek, dobro nam došla :D ! I ja sam znatiželjna, kao i TataBOLEK dobrodošli! Hoćemo li imati prilike pročitati tvoju priču? :?. Koliko su ti stara dječica?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom