I mene oduševljavaju takve izjave. Jakov nije još potpuno na tom nivou, ali smo se do suza smijali kad:Zvrk prvotno napisa
... sam jedne večeri ušla u dječju sobu s namjerom da djecu spremim na spavanje i od nereda nisam imala gdje ugaziti. Laura se brže-bolje zavukla u krevet s izlikom kako joj se jaaaako spava, a Jakov se šćućurio kod nje, pa sam se ja sama uhvatila pospremanja. i trpam ja tako kocke i ostale prčkarije u kutije... i tome nikad kraja... i začujem Jakova, gleda me preko ruba kreveta: Mama, mogu li ti nešto reći? ja: možeš, dušo. on: ma bravo!
ili...
... ne voli prati kosu i uvijek plače prije, za vrijeme i neposredno poslije pranja... zadnji put, u nedjelju, nakon što smo već oprali kosicu i došli u sobu, pričam ja njemu... i opet si plakao, a razgovarali smo o tome kako to nije ništa strašno, nagneš glavicu, zatvoriš oči, smočimo, našamponiramo, ti se za to vrijeme igraš, opet nagneš glavicu, isperemo i gotovo. kosica čista i mirisna, dečko uredan... a ti plačeš ko, ko.... mala beba! to ga je zainteresiralo... i sjetim se ja kako je zadnji put kod doktora pitao tko to tamo iza vrata plače, pa sam ja rekla da je to jedna mala beba, pa je on zaključio da male bebe jako plaču (on sam jako rijetko, i to samo kad ga Laura isprovocira ili udari, ili kad peremo kosu. btw. još se nismo šišali), i izvodim ja zaključke, kako on više nije mala beba jer: lijepo hoda i trči, zna o svačemu razgovarati, lijepo se igrati s igračkama i djecom, listati knjige i slušati priče, ići u šetnju za ruku.... sve on mene sluša sa zanimanjem, obriše suze i kaže: evo, ne plačem više. pitam ja: i što ti sve znaš? a on će: ah, sve samo gluposti znam
 |
|||
