Privatne igračke u vrtićima
Fioni je ovo već treći vrtić - u prvi je krenula u Beču, drugi je bio jedan privatni u Zg nakon što smo se vratili (jer ju nismo uspjeli usred godine upisati u gradski vrtić koji smo željeli) i, konačno, od rujna prošle godine ide u gradski.
U prva dva vrtića se nisu smjele nositi privatne igračke, osim eventualno za spavanje. One koje su djeca donijela bile su u spremljene s piđamicama, vađene za spavanje i nakon spavanja opet pospremljene. Dakle, s njima se nije igralo i u tim vrtićima Fiona nikad nije ni izrazila želju da si ponese neku svoju igračku (čak ni za spavanje).
Međutim, u vrtiću u koji sad ide praksa je da se igračke slobodno nose. Ok, nije baš skroz slobodno, tj. postoje neke restrikcije, ali situacija izgleda ovako:
Pravilo je da se privatne igračke nose isključivo petkom.
Praksa je da se nose svaki dan, da se za vrijeme edukativnih sadržaja spreme u jednu veliku kutiju, no kad izađu u dvorište (a to je po lijepom vremenu dvaput dnevno), smiju ih izvaditi i igrati se njima.
Praksa također izgleda ovako da su oko Božića svi imali Barbike i onaj tko je nije imao nije se mogao igrati s drugima (govorim o curicama).
Zatim je došlo vrijeme My Little Pony i ista stvar: nemaš - ne možeš se igrati (Barbika, koju je od jednih frendova dobila za Božić, leži već tjednima netaknuta.)
Trenutno svi imaju Bratz. Fiona nema i to rezultira time da solira. Jednom je jedna curica donijela dvije lutkice, pa je jednu posudila Fioni i nije bilo veće sreće.
Ne znam koliko će trajati Bratz faza i što će doći nakon nje, no skužili ste pravilo.
Tetama je važno da klinci za vrijeme edukativnih sadržaja nemaju svoje igračke, kako im ne bi ometali planirane aktivnosti, no ne vide ništa lošeg u tome da se klinci vani igraju svojim igračkama. Znači, zabrana igračaka unutar grupe odnosi se samo na njihove aktivnosti i uopće nisu uzeli u obzir ulogu igračaka u isključivanju djece iz grupe.
Ja sam pokušala jako dugo biti čvrsta i ne dozvoliti nošenje igračaka osim petkom, no Fiona je bila silno nesretna zbog toga i ostala je ili jedina ili među rijetkima bez vlastitih igračaka, pa sam na kraju popustila. Međutim, tu se ne radi o tome da si dijete ponese najdražu igračku, nego popularnu igračku, a kako ja sama imam priličnu averziju prema trendovima i grupnom mentalitetu, takve me situacije dovode do ludila.
Fiona je od djeteta kojem je u vrtiću bilo super, koje je veselo odlazilo i jednako veselo ostajalo, koje je s puno radosti pričalo o tetama i djeci, postala tužno dijete koje svako jutro plače da neće u vrtić, da je njoj tamo grozno i da se nitko neće igrati s njom.
Tete krivnju svaljuju na mm-a i tvrde da se on predugo oprašta od nje (on ju vodi u vrtić). Kao, trebao bi ju samo pozdraviti, ostaviti u grupi i otići. Međutim, on se oduvijek oprašta jednako dugo i nikad to nije bio problem. Hoće jednu pusu - dobije jednu. Hoće pet pusa - dobije pet. Ponekad neće nijednu, nego samo otrči u grupu, jedva da i mahne, ali takvih dana nije bilo već dugo. Dakle, osobno mislim da nije problem ni u mm-u ni u dugačkom pozdravljanju.
Pokušala sam pričati s tetama o igračkama, no one tvrde da su bespomoćne. Njihov argument protiv privatnih igračaka je da im smetaju u provođenju edukativnih aktivnosti, pa su igračke za to vrijeme spremljene u kutiju, no budući da im na dvorištu ne ometaju nikakve njihove aktivnosti, nema razloga da ih zabrane. Ja, recimo, smatram da razloga itekako ima, jer je uključivanje i isključivanje djece u grupu na osnovi igračaka za mene izuzetno jak razlog.
E sad... Zanima me sljedeće:
1. Kakva je po tom pitanju situacija u vašim vrtićima?
2. Što mi predlažete da napravim?
Moj plan je bio još jednom - ali ozbiljno - razgovarati s tetama, pa ako se ništa ne promijeni ići korak dalje. Koji je to korak? Pedagoginja ili direktno ravnateljica?
Problem je i u tome što su roditelji dosta podijeljeni. Neki su izrazito protiv privatnih igračaka, a neki ih izrazito podržavaju. Na kraju, prije ili kasnije, sva djeca počnu nositi igračke ako ne žele biti isključena.
3. Ovo pitanje je više za pdf Izazovi roditeljstva, ali pitat ću vas ovdje, da ne pišem dvaput: kako da se postavim prema Fioni?
Pokušavam joj objasniti da nisi ono što imaš i da te ne definiraju stvari, da si ne smije dozvoliti da joj bilo tko uvjetuje društvo zbog nečega što posjeduje i sl., no ona je još mala i ne znam koliko joj to zapravo sjeda.
Grupe su mješovite, znači, u njima su djeca od tri godine do školaraca. Ovi najmlađi (među koje Fiona spada), naravno, prate pravila starijih, što je posve normalno u grupnoj dinamici. Mislim da je ona još uvijek premala (još nema ni četiri godine) da bi se znala efikasno obraniti od takve vrste pritiska, pa ću joj danas kupiti toliko željenu Bratz, no jednostavno ne želim da odraste u osobu kojoj će tuđa mišljenja biti važna i kojoj će ta vrsta prihvaćanja biti bitna.
Kako da to postignem? :? :/
 |
|||
Odgovori s citatom
Sanja prvotno napisa
, to me muči već danima, pa malo dramatiziram. 
)
.
Jer je skužio da ako nešto i uzme, klinci bi baš htjeli "to". I makar nije škrt (stvarno!!), ne želi dati igračku u grupu, jer malci obično sve strgaju. A on je u osnovi pažljiv. 
. Baš mi je drago.
Po meni je upravo ovo kljucno, sve ostalo je sporedne vaznosti (hocu reci - to je nacin kako se "uci" ne-povodljivost).