Beba nam je imala osam mjeseci kad smo dobili sretnu vijesti da stiže i druga bebica. Prva beba je na svijet došla carskim rezom i iako je sve dobro prošlo bila sam čvrsta u svojoj želji za prirodnim porodom. Naravno, da bi to uopće bilo izvedivo moraju se zadovoljiti brojni preduvjeti (uredna trudnoća, uredan porod koji se odvija svojim prirodnim tijekom, veličina bebe i dr.), valjda sam imala sreće da se sve nekako samo posložilo. Kako se termin približavao kod mene nije bilo nikakvih promjena, nikakvih naznaka da bi uskoro moglo doći do poroda (barem je tako moj gin govorio, no je li bio u pravu, ostaje otvoreno za raspravu). Tako sam jedne subote došla na pregled i opet ništa. Kaže gin – dođi opet u ponedjeljak. Tu sam večer provela s prijateljicama u ugodnom druženju, a kad sam se vratila kući – koma. Doslovno mi je pozlilo, povraćanje i proljev su me prikovali za kupaonicu. Kad sam u ranim jutarnjim satima konačno došla sebi znala sam da je to to, otišla sam malo u krevet, digla se u sedam, otuširala se i oprala kosu, isfenirala, sredila i odlučila otići do gin. Već sam tu noć počela osjećati lagane trudove, no nisam pratila koliko se često javljaju. Gin je tada bio malo iznerviran jer je pregled pokazao kako sam ‘potpuno zatvorena’, na ctg- u ništa, rekao je da nema šanse da osjećam trudove i nema šanse da porod počinje te neka mu se slobodno javim u ponedjeljak. On očigledno, kao iskusni gin, nikad nije čuo da se neke žene pred porod same čiste, te je moju burnu noć opravdao virozom, a trudove običnim kontrakcijama maternice. Tako sam ja prijepodnevnu šetnju i nedjeljni ručak provela u povremenim trudovima koji su poslijepodne postali sve jači i učestaliji. Više se ne sjećam koliko su česti bili, no bila sam na relaciji krevet – kada. Topla mi je voda jako pomogla. Sreća da vodenjak nije puknuo pa nisam imala potrebu požuriti u bolnicu, a moj me je gin telefonski gotovo vičući pokušavao uvjeriti da to nisu trudovi. Predvečer sam vidjela da više nema šale i da trebam otići u bolnicu. Oko 19 h sam stigla u bolnicu i mogu vam reći da sam vožnju jedva izdržala. Ctg i pregled su pokazali – trudovi svake dvije minute i otvorena 8 prstiju. Uobičajena procedura je potrajala do 21 h, uzimanje podataka i pregledi, sve sam to odradila uz jake trudove i dok su mi uzimali podatke stalno sam ih prekidala riječima – molim vas pričekajte dok prođe trud. Nekako smo uspjeli sve pohvatati i nakon malog klistira ulazim u rađaonu u 21 h. Moram samo reći kako je moja ‘bolnička’ gin na moj poziv odmah došla, iako nije bila dežurna, za što sam joj vječno zahvalna. Dogodilo se i to da sam tu večer bila jedina rodilja i tako su mi se svi u potpunosti posvetili, a nisu ni imali puno posla sa mnom jer sam u rađaoni bila vrlo malo, nakon par trudova i pucanja vodenjaka, bebica je odlučila izaći u 21, 33 h. MM je bio (čitavih pola sata) uz mene te je sve promatrao u krupnom planu. Svi su bili jako ljubazni (sestre krasne, moja gin je jednostavno super žena), porod je bio brz i bez intervencija (osim male epi), bol je zanemariva, vježbe disanja (Bizovac) su mi puno pomogle jer sam zahvaljujući njima znala kako proći kroz trudove, a ipak sam ja na kraju sve to sama ‘odradila’ kod kuće (hm, da sam slušala mog gin još bi se kod kuće i porodila, to bi bilo zanimljivo). Zato ne žurite u bolnicu (ako ne morate), VBAC je moguć i svakome bi toplo preporučila prirodni porod. Ovaj put nismo bili zakinuti za dojenje, dojili smo dugo, a cijela trudnoća, porod, boravak u bolnici i dojenje će mi uvijek ostati u lijepom sjećanju.
Nadam se da ću nekoga uspjeti ohrabriti i evo opet primjera kako se i kod nas događaju lijepe stvari.