Na svu srecu, taj problem smo preskocili u razvoju. Do prije godinu dana (dakle, kad je i Vedran imao 3,5 godine) smo zivjeli u 1-sobnom stanu,a onda smo se preselili u 3-sobni i Vedran je dobio svoju sobu. Imali smo istu taktiku kao i Ines - sam je odlucivao kako cemo sobu urediti (uz moderaciju roditelja ), dobio je i famozan tepih sa cestama i auticima koji je zelio i sve to smo opisivali kao sretan dogadjaj i jedva je docekao da dobije tu svoju sobu.
Bili smo jako znatizeljni kako ce spavati tu prvu noc u svojoj sobi i spavao je kao da cijeli zivot nije nigdje drugdje spavao, dapace, ujutro smo culi samo lagani tapa-tapa po hodniku (vrata su ostala otvorena), to je mali sam krenuo na WC.

Od tada nije bilo nikakvog problema sa spavanjem, sad cesto sam kaze navecer da zeli da mu ugasimo sva svjetla da ostane u mraku, a povremeno zatvaramo i vrata (da ga ne budi Zrinka svojim nocnim placem) i to nije nikakav problem.

Ja bih isto predlozio da se od tog samostalnog spavanja napravi i iscenira nekakav veliki veseli dogadjaj tako da ispadne da to ona jedva doceka - svecano otvaranje uz balone i svjecice, smotra zivotinja itd itd