Kako ste preboljeli....

[Zorana]

....ako ste uopce preboljeli sve lose stvari koje su vas kroz djetinjstvo pratile, a koje su dosle prije svega od roditelja, pod krinkom ispravnog odgoja?
Ovo sam namjerno stavila pod izazove roditeljstva jer me zanima koliko greske vasih roditelja (ne bih sada o njihovim dobrim namjerama ) utjecu na vas sadasnji zivot i samim tim na zivot vase djece.
Naime, o cemu se radi; ponekad, nekad rijetko, nekad cesto, uhvatim se kako radim djeci iste gluposti radi kojih sam se kao dijete osjecala osramoceno, ponizeno, jadno, nevoljeno i utuceno. Dok sam imala samo Z. bilo je lako. Nas dvije smo bile uglavnom same, a puno gresaka mog software-a nije dolazilo do izrazaja. Povremeni ispadi su bili jako rijetki. Medjutim, sad kad imam troje djece, nekad me zna uhvatiti i to gadno: dajem zajedljive komentare, derem se bez razloga i pritom ne biram ni ton ni rijeci. Uglavnom, kad se nadjem u nekim obicnim, bezveznim, svakodnevnim situacijama s djecom, osjecam se i sama ko neko jadno, malo dijete kojemu je mama za kaznu bacila najdrazu igracku i smece, dodijelila uz to par pljuski i zabranila da place jer inace......
Ono sto meni nije jasno je zasto??? I kako da se oslobodim iz tog zacaranog kruga jer valjda ne postoji niti jedna vecer, a da ja ne odem na spavanje s osjecajem griznje savjesti? Zasto imam osjecaj da se pretvaram u svoje roditelje, a toliko me bolio njihov nacin odgoja i njihov nepredani, egocentricni i ponekad okrutni pristup meni kao ljudskom bicu?
Odvratno mi je najvise to sto se trudim. Kad pogrijesim, izvinjavam se djeci. Objasnim da nisu one krive jer je moja reakcija losa. Ali, dokad tako? Zasto se tako tesko kontrolirati? :/

[zhabica]

zorana takla si me u zicu, i mene ovo jako muci i strah me upadanja u trapule u koje ne zelim upadat i vec sad san ih svjesna a ne znam kako se izvuc iz toga svega.

Zasto se tako tesko kontrolirati? :/

ja to sebi ovako tumacim: jer je to model ponasanja koji smo naucili od roditelja i tesko je promijenit taj model/ponasanje jer najcesce nemas neki drugi ponudjen. i dok si svjestan i nisi pod pritiskom i ako si svjestan sta smijes a sta ne lako se kontorliras ali kad si pod stresom onda reagiras onako kako si naucen/istreniran.

jedna od prednosti zivota sa mojim svekijima za mene je bila i to sto san vidila drugaciji nacin ophodjenja i odgoja djece nego sto su to moji roditelji radili i to me s jedne strane obogatilo a s druge strane rastuznilo jer vidim da stvari koje sam ja htjela da budu ipak mogu bit takve a da ih ja mozda necu moc provest jer cu upast u trapule svog modela odgoja

moj je zabac jos mali i do sad sam stvarno uzivala u svemu, ali ja volim rec da san vec i odgojila dvoje/troje djece - brata/cu i sestru i znam kako bi samu sebe lovila i dandanas se ulovim kako se ponasam tocno ko moja mama/tata u situacijama u kojima san se zaklinjala da nikad necu tako, nikad, a opet to napravim nekidan mi je sestra rekla da san gora od mame jer je ona bar mama pa ima pravo sta se ponasa tako, a koje je moje opravdanje? bas me to pogodilo.

ja bi rekla da jos dosta toga nisan prebolila iako se trudim naucit i izvuc iz svega najbolje i gledat sve pozitivno i nac opravdanje za roditelje i trudim se ne radit sve te stvari koje mi se ne svidjaju al kad je tako puno trapula, a najvise me strah onih kojih nisan niti svjesna [/quote]

[Lutonjica]

ne znam zorana, baš sam večeras o ovome razmišljala. mogu te potpisati od početka do kraja, ali rješenja nemam. možda neka dugogodišnja psihoterapija da se oslobodimo tih naučenih obrazaca? ja ovo ozbiljno. samo nemam trenutno love za tako nešto
ono što meni uvijek pomaže su ovakvi topici. pa malo jače osvijestim problem i bar neko vrijeme se kontroliram.
joj, plače mi se sad skroz

[Lutonjica]

dandanas se ulovim kako se ponasam tocno ko moja mama

najveća mi je tragedija kad moja mama i ja u isti čas izgovorimo zari apsolutno identičnu rečenicu.

mojoj mami smiješno. a ja se smrznem. i skroz potonem.

[klaris]

odlična tema, sad mi je lakše kad znam da vas još ima.

mene isto muče moje reakcije, za koje sam rekla da nikad tako neću reagirat, a upravo iste greške kao i kod mojih roditelja.
i tako mi bude žao moje malene kad se zaderem, a ona jadna još ništa ne razumi.
al kad sam pod pritiskom reagiram tako i svaku većer kažem ne smijem više tako, i izdržim ja neko vrijeme al onda se opet isto ponavlja i tako u krug!

najviše me izbaci iz takta to šta po cijeli dan letam za njom i ne ovo, ne ono, e pa jedno jelo pa pljuca, pa drugo, treće, pa plaće ovdje, pa ondje... i onda sam valjda više umorna i iscrpljena da na kraju puknem i onda sam ljuta na sabe i ne mogu vjerovat da ne mogu ostat smirena, jednostavno bit flegmatićna, jer na kraju isto će se desit vikala ja ili ne, al ako nema vikanja svi smo sretniji i zadovoljniji i život je ljepši.

i onda par dana smireno, pa ja opet sve pokvarim, i to mi se čini da više ja sama sebe sa tim opterećujem, jer ne bude to nešto strašno, već je meni nevjerojatno da se ne znam kontrolirat kad sam već svjesna svojih pogrešaka...a joj evo i sad bi mogla pisat u nedogled, a uvijek se vrtim oko istoga...

ako sam sad ovakva kakva bi bila sa troje...ne želim se zamišljat...

[zhabica]

možda neka dugogodišnja psihoterapija da se oslobodimo tih naučenih obrazaca? ja ovo ozbiljno. samo nemam trenutno love za tako nešto

i ja sam o ovome razmisljala jer mi se nekad cini da koliko god radila na sebi, citala, razmiljala, slusala, ucila da naprosto nekad reagiram ko neki stroj koji je krivo isprogramiran, a ja nikako da promijenim taj glupi program koji me zivcira. a zamisli jos kako je kad ti vec dolazi "na naplatu" takvo ponasanje a ti si ga svjestan i znas da je trapula i onda ti jos dite nabije na nos da si falija i skroz je u pravu, a tebe boli jer si svjestan svega. ko ovo sa sestrom. aaaaaaaaaaah

reka bi sad mm da previse razmisljan i da iden lec...

[samba]

Ja to sad jako primjećujem kod sebe, ali zato jer sam pod velikim stresom. Sama cijeli dan s malom bebom i zahtjevnom curkom od 4 godine. I onda puknem jer mala cijeli dan ima grčeve, a velika prohtjeve i iskalim se na starijoj koja je i sama pod stresom. Jako mi je žao i svjesna sam svega, ali ne mogu se kontrolirati. Spas mi je to što starija za tjedan dana ponovno kreće u vrtić, inače to ne bi dobro završilo. I da, govorim iste rečenice svojoj djeci i mužu koje je meni mama govorila i koje sam mrzila i mislila da nikad neću reći. Ako netko ima recept kako se toga riješiti... mada se tješim da je meni to privremeno ili me pere zakašnjela postporođajna depresija...

[Lutonjica]

kod mene nije privremeno (traje već godinu dana), i isto se javilo tek rođenjem drugog djeteta. :/
a najviše me muči što sam takva samo prema zari.

[mama courage]

jedna od benignijih rečenica koju velim je: nemoj sjediti na hladnom podu, uzmi jastuk ispod guze ne znam jel bi se smijala ili plakala...

nisam imala teško djetinjstvo (ne sjećam se nijedne kazne niti izričite zabrane), al ono što sam primjetila da radim i što tek sad postajem svjesna da to nije u redu je emocionalna ucjena. i dan danas pokušavam usrećiti moju mamu, pa čak išlo na moju štetu. samo da ona nije loše volje, onda je sve u klincu. nije ona to činila namjerno niti kruto tj. bezobzirno, niti je ikad govorila da me ne voli ili sl. stvarno nije bilo "patološki" i okrutno (ne mislim da mi zbog toga treba psihoterapija), al dovoljno da sam primjetila koliko me spriječavala u mom odrastanu i osamostaljivanju. ja joj to ne zamjeram, jer donekle mislim da svaki roditelj to čini, al eto ona to posebno jer je kod nas (ja kao bolesno dijete) bila i takva situacija. razumijem ju.

al da pokušavam to ne činiti mom djetetu - pokušavam. i to saznanje mi je već jako bitno i čini me optimističnom.

[zhabica]

al da pokušavam to ne činiti mom djetetu - pokušavam. i to saznanje mi je već jako bitno i čini me optimističnom.

x

bas se mislim kako smo se nasle sinoc pred spavanje, umorne i idemo analizirat nesto sta je tesko analizirat i sta nas muci - naravno da ce sve ispast pesimisticno. MC hvala

i moja je mama imala hrpu teskih situacija zbog kojih ja pronalazim sto i jedno opravdanje a najvece mi je opravdanje sta ona nije niti svjesna sta je sve radila, i kad bi joj rekla ona ko da ne kuzi sta joj govorim pa se nekad ponasam ko da je malo dite u stilu "ma dobro, sta cu joj sad zamjerat kad bidna ne kuzi, kad naraste onda cemo moc razgovarat " i odustanem ali tako mi bude lakse, nadjem neko opravdanje. nego odoh u OT.

jutros san bolje volje dobro kaze mm, triba prispavat. danas je novi dan.

ja mislim da je jako vazno sta smo svjesni tih losih stvari i sta ipak svi radimo na tome da ih ne cinimo. ja sam sigurna da se kod svake dogodi situacija da u glavi svira alarm "ne to radit" i da nas barem jednom to sprijeci, a i to je puno. jednom po jednom i ipak je manje.

kod mene definitivno pali - radit na sebi. odatle sve pocinje. kad sam sa sobom rijesis stvari koje te muce lakse je kontorlirat stresne situacije. ja to zovem "uklonit pipke na koje te netko moze zapipnit".

[Brunda]

Ja se ne mogu požaliti.
Istina da u nekim situacijama radim i govorim isto što je i meni moja mama, ali to su sitnice ili lijepe stvari. Nemam nikakvih prigovora na svoje roditelje. Dapače, mislim da je ona imala više živaca (ili samokontrole) sa nas troje nego ja sa jednim (dobro, sad ih je dvoje ).
Ali primjećujem kako se i moja mama, sada kao baka mijenja u nekim pogledima i stavovima koje sam ja njoj usadila. Pogotovo vezano uz dojenje i zajedničko spavanje. Smiješno mi je kako je dok je Sven bio beba pričala jedno, a sada ju slušam kako priča nešto drugo sestri za njenu bebicu. To mi je genijalno kako se zajedno mijenjamo, naravno na bolje :D
Najljepši su mi trenuci kada se vikendom nađemo svi zajedno na ručku kod staraca, ili na vikendici na roštinju, i onda sestra, mama i ja blebećemo o odgoju. Prekrasno mi je kako imamo usuglašene stavove i kako su ti razgovori opušteni i isprepleteni ljbavlju i razumijevanjem

[hm]

O i ja imam situacija u kojima prepoznam svoje roditelje u sebi, a koje mi se ne sviđaju, ali nekako je valjda olakotna okolnost što živimo u istoj kući, pa neke (puno) stvari još uvijek uočavam ili se pokušaju miješati na taj svoj način koji mi se ne sviđa i onda ja radim blokadu i silno se trudim i pazim da ne radim isto. MM-ovi isto nisu bili neki super primjeri (stari još i dan danas ima periode šutnje - kak je to odvratno), pa kad primjetim na njemu neke znakove tog naučenog lošeg odnosa odmah reagiram. Srećom, i on je toga svjestan i oboje se zbilja trudimo.

..... i onda sestra, mama i ja blebećemo o odgoju. Prekrasno mi je kako imamo usuglašene stavove i kako su ti razgovori opušteni i isprepleteni ljbavlju i razumijevanjem

Ovo mi je super. Moja kao da uvijek želi biti kontra. Znam da se u nekim stvarima slažemo i dok ne pričamo o tome sve je OK, ali čim krenemo u priču kao da namjerno kontrira i obično je na sve odgovor: "Pa kad mu (im) daš ...". Na to ispaljujem.
Još ispaljujem i na totalno različit odgoj mene i moje sestre (11 godina mlađa), a to se odražava i na sadašnji odnos. Ja uvijek nešto moram i moram imati obzira i znati se ponašati, a ona je još uvijek mala ......... (23 godine).

Ne smijem više pisati, jer već ni ovo nema neku glavu ni rep. A u pogledu nekih stvari sam puna ljutnje i stalno tražim načine kako da to riješim (samo kaj mislim da me to previše izjeda).
Odoh ja OT.

[Zorana]

I mene najvise muci ovo sto Lutonjica kaze; sve se lomi preko najstarije kceri. U pocetku sam uvijek mislila kako mi je ona jako slicna. Ne kazem da u mnogim stvarima nije. Ali, kasnije sam shvatila da sam je ja ustvari "napravila" slicnom jer sam se ponasala u nekim stvarima isto ko i moji prema meni. A ona je jedna od one djece koja jako zele da ugode roditeljima. Kao sto sam i ja bila. I tu me najvise strah.
Ovo sto spominje m. courage je i kod mene bio problem, ali ne u nekoj blagoj verziji. Vec dosta ekstremnoj. Kod nas se sav obiteljski zivot vrtio oko tate. On je i danas zadrzao te iste obrasce ponasanja, ili mu je sve super pa prsti od egoizma i super-super dobrog raspolozenja i onda se odjednom uvali u depresiju koja ga drzi danima-tjednima-mjesecima. Pa onda, naravno, svi trce oko njega ne bi li se gospodin oraspolozio. Onda bi to uzelo maha pa bi nas kaznjavao za gluposti....i da ne idem dalje u neke nimalo ugodne detalje....mi smo nekako uvijek odrastali s tim osjecajem da smo za nesto krivi, a da nikad nismo znali zasto.
Sreca pa imam muza koji ima razumijevanja za neke stvari, a istovremeno prepoznaje te destruktivne obrasce ponasanja koje sam pokupila od oca. Pa se tako i ja znam smrknuti i setati tako okolo bez nekog vidljivog razloga. Pa tako i ja znam poceti emocionalno ucjenjivati i kad nije po mom dignuti nos i cekati hoce li se poceti trckarati oko mene.... I sve sto ide u paketu. Dugo mi je trebalo da se uopce prestanem ljutiti kad bi mi muz ukazao na neke stvari. Jer kad bi i samo pokusao nesto reci, slijedila bi jos veca ljutnja.
Ja se stvarno trudim izbaciti neke stvari iz svog sistema, ali jako cesto potonem i to me onda dotuce. Nisam perfekcionistkinja, ali nekad ne mogu vjerovati da su neke stvari tako duboko u nama i strah me kad pomislim da cu se citav zivot morati boriti s tim stvarima i da cu ih vrlo vjerovatno prenijeti i na djecu.

[Marsupilami]

oh to mi je tako poznato

Jadne moje djevojcice starije nisu tako dobro prosle kao braceki.
Trebalo mi je vremena da prije svega uvidim da grijesim, pa da tocno odredim greske i onda se pokusati kontrolirati da ih ispravim.
Odjednom sam shvatila da se pretvaram u svoju mamu, to je monstruozno bilo :shock:
To se nije mogao zvati odgoj zapravo, premalo razgovora, premalo pohvala i previse kritika.
Kad sam shvatila gdje tocno grijesim razgovarala sam s njima i objasnila da sam ja ta koja grijesi i da kada sam nervozna jednostavno zaboravim koje su to lose stvari i onda sam ih zamolila da kada izgubim kontrolu neka me podsjete da je to ruzno.

Zapravo su mene moja vlastita djeca preodgojila i hvala im na tome

[litala]

brunda - is, kvaris prosjek


a na pitanje - kako sam preboljela? odgovor - nikako :/


jedino sto mi je drugacije nego kod tebe, zorana, je sto se kod mene dogadja suprotno - s vecim brojem djece - ja vremenom lakse nalazim snage da se oduprem tom "naslijedju"...


sjecam se da sam s idom bila hladnija, nekako vise automatizirana, nekako "onako kako treba biti", a puno, puno manje "onako kako osjecam da jesam i zelim biti"


sad je situacija drugacija, stvarno radim ono sto u kostima osjecam, osjecam kako se mijenjam, kako rastem. al, ne lezi vraze, iz mene izlete ti nastupi, cak i ne toliko retorika, vec zamah rukom, visoki tonovi, to ono od cega sam pobjegla a da nisam ni vidjela da mi je vezano trakicom za pete i da bjezi zajedno samnom

ono sto mi je jos i najgore je to sto se ulovim da se vadim na umor, iscrpljenost, duge dane, ovo, ono...


ja vjerujem da bi mi nekakvo konacno "izlijecenje" od toga stvarno bila psihoterapija. al ne vjerujem u godine terapiranja. skeptik, sto cu...

[loonalee]

nisam preboljela... :/

[branka1]

Ja, nažalost, isto mogu potpisati Zoranu i Lutonjicu. Skroz.
Lut, stvarno nikad ne bih rekla da se to i tebi događa. ne znam zašto. Vajda zato što si psiholog Ali moram priznati da mi je malčice lakše

I da, kad sam imala samo Leu nikad se tak nešto nije događalo. počelo je kad sam rodila Lanu, i to samo prema Lei. Tek se u zadnje vrijeme znam uloviti da podignem glas prema Lani i onda me Lea upozorava. Prestrašno

i stoput sam si već rekla - nema šanse da više viknem na Leu, što god napravila . i opet se ponovi. Ali, generalno, mislim da ipak pomalo napredujem.
A s druge strane, možda ipak previše očekujemo od sebe.
Sjećam se kak je jednom Busy Bee rekla da bi najradije da Jesper Juul stalno hoda iza nje i govori joj kako bi se trebala odnositi prema kćeri.
Možda ni on u stvarnom životu prema svom sinu nije tako savršen. Tješim se

I stalno se spremam ispočetka čitati Vaše kompetentno dijete, a ne da mi se početi, strah me da ću si previše predbacivati. Kak je rekla jedna moja frendica - i za vrijeme dok sam čitala sam se odnosila krivo prema djetetu. I cijelo vrijeme imala grižnju savjesti

A kaj je najgore, što netko reče, strašno se trudim, gdje je moj odgoj od odgoja mojih staraca, ispričam se svaki put, zagrlim je i kažem kako sam za ovo samo ja kriva, a ne ona.
I u ostalim segmentima odgoja nastojim biti što bolja mama, mislim da većinu vremena i uspijevam, ali svako malo mi se ovo potkrada.
Ali kažem, možda je to zato što nismo programirani strojevi. Ne znam...ne znam što bih rekla...osim kako je stvarno blaženo živjeti u neznanju i ignoranciji. kak bi nam se neki smijali na sve ovo

i strašno se bojim da negdje jako ne zeznem, da nisam već napravila neku nepopravljivu štetu....uh. teška tema
I najgore mi je što isto radim neke emocionalne ucjene, često nesvjesno, poenakd po pitanju hrane i spavanja.....

[Maja]

Ja mislim da puno previše očekujemo od sebe.

[branka1]

jedna od prednosti zivota sa mojim svekijima za mene je bila i to sto san vidila drugaciji nacin ophodjenja i odgoja djece nego sto su to moji roditelji radili i to me s jedne strane obogatilo a s druge strane rastuznilo jer vidim da stvari koje sam ja htjela da budu ipak mogu bit takve a da ih ja mozda necu moc provest jer cu upast u trapule svog modela odgoja

x

I od onda sam neke stvari još više počela zamjerati svojim roditeljima.

A vidim da i ja ponekad više ličim svojoj mami, nego sveki. KOja ima super odnos sa svojom djecom, a ja uopće nemam potrebu imati takav odnos sa svojom mamom. Možda sam i ja malo prehladna, ali jednostavno nisam navikla drukčije.
Ali vidim da se zadnjih godina očekuje da popravimo odnos, kao da se više trudi, ali ne ide to samo tak.
mislim, nije to nikakav strašan odnos, nema tu nikakvih posebnih trauma iz djetinjstva, samo nedostatak topline, komunikacije, uvažavanja djeteta kao osobe.

A opet, tješim se da je i ona odgojena u jednoj jako patrijarhalnoj obitelji i da drukčije nije znala. A nije ni imala gdje vidjeti drukčiji način. Nije imal ni knjiga iz kojih bi učila. Iako, sumnjam da bi i htjela.
Ali nekako mi sve to nije opravdanje.
zapravo mi je najgore akd netko uvidi svoju grešku, a ne žeži učiti na tome, ispričati se...
MOžda sam i ja malo preteška osoba kad tako zapinjem za neke stvari, ha?

[branka1]

Ja mislim da puno previše očekujemo od sebe.

Mogu te citirat?

To sam baš i ja mislila i pokušala to objasniti u svom postu malo više.

Ali nekako mi to nije opravdanje. Mislim, za sebe.
Jer na kraju, ipak nastane šteta :/
A ovako će nastati šteta za mene. Jer, kao i Zorana, konstantno živim sa nekom grižnjom savjesti

[branka1]

Prije 2 god sam išla na radionice u Modus, Trening roditeljske kompetencije, ali ne do kraja jer sam morala početi mirovati radi trudnoće.
Voljela bih opet ići na tako nešto

[Maja]

Ja mislim da puno previše očekujemo od sebe.

Mogu te citirat?

To sam baš i ja mislila i pokušala to objasniti u svom postu malo više.

Ali nekako mi to nije opravdanje. Mislim, za sebe.
Jer na kraju, ipak nastane šteta :/
A ovako će nastati šteta za mene. Jer, kao i Zorana, konstantno živim sa nekom grižnjom savjesti

Možeš jer imam potrebu to i dublje objasniti ali ne stignem sad, poslije pauze ću.

[sanja74]

Nisam preboljela.

Svjesna sam da nisam savršena mama. I znam kakav "teret" nosim..
Učim kako sve ono što mi se nije svidjelo u mojem djetinjstvu ostavljati sa strane. Ne želim zamjerati - samo zatvoriti ta vrata i krenuti dalje.

Moje dijete je moj najbolji učitelj. Ne znam kako će biti ako ikada budem mama ponovo. Ali nas dvije super funkcioniramo.

Pobjegnu mi "fraze" koje sam slušala ko mala, ali ih svjesno izbacujem i iz rječnika i iz sebe. Ne kažnjavam, ne prijetim, ne ucjenjujem. (Ili barem pokušavam.) I volim.
Naučila sam kako komunicirati s kćeri, a da smo obje zadovoljne. Kad pogriješim, ispričam se. Nisam savršena, i nikada to neću biti. Al to i nije toliko bitno, dok god se trudim. I dok sam spremna mijenjati se.

A kad vidim Keti, preplavi me ponos, i znam da sam na pravom putu.

[branka1]

Ja mislim da puno previše očekujemo od sebe.

Mogu te citirat?

To sam baš i ja mislila i pokušala to objasniti u svom postu malo više.

Ali nekako mi to nije opravdanje. Mislim, za sebe.
Jer na kraju, ipak nastane šteta :/
A ovako će nastati šteta za mene. Jer, kao i Zorana, konstantno živim sa nekom grižnjom savjesti

Možeš jer imam potrebu to i dublje objasniti ali ne stignem sad, poslije pauze ću.

E super. jer imam osjećaj da će me to možda malo utješiti

[Zorana]

Sto se tice odnosa s roditeljima, moji su odnosi sa njima jako povrsni. Nevjerovatno mi je da se svi nasi razgovori svode na neke banalne gluposti, a kad se krene s nekim tezim temama, uvijek je jako teska atmosfera i bas se vidi da se svi kontroliraju kako ne bi izbio sukob. Sve, samo ne iskrenost i rasprava...to je parola. Valjda moji starci misle da je to teska tragedija raspravljati o necemu, treba drzati privid idealne obitelji.
A ono sto me nedavno dotuklo je slijedece: nesto smo kao razgovarali i pocela ja o nekim malo bolnim temama. I pitam tatu sjeca li se on jednog dogadjaja kojim me jako povrijedio...Radilo se o necemu stvarno groznom i tko tako povrijedi svoje dijete, cini mi se nemogucim da bi takvu stvar i zaboravio. A covjek meni kaze mrtav hladan, uz osmijeh: Ne sjecam se ja toga! Mama ko sekretarica ponovi da se ni ona ne sjeca.
U tom trenutku su mi se razbile sve iluzije o poboljsanju nasih odnosa, o iskrenosti koju bi mogli pronaci u sebi itd.
Sto je najgore, i sestra kaze isto. Kad god dodje do nekih za njih nezgodnih tema, oni jednostavno kazu da se ne sjecaju i kraj price.

[MGrubi]

....ako ste uopce preboljeli sve lose stvari koje su vas kroz djetinjstvo pratile, a koje su dosle prije svega od roditelja, pod krinkom ispravnog odgoja?

Ono sto meni nije jasno je zasto??? I kako da se oslobodim iz tog zacaranog kruga jer valjda ne postoji niti jedna vecer, a da ja ne odem na spavanje s osjecajem griznje savjesti? Zasto imam osjecaj da se pretvaram u svoje roditelje, a toliko me bolio njihov nacin odgoja i njihov nepredani, egocentricni i ponekad okrutni pristup meni kao ljudskom bicu?
Odvratno mi je najvise to sto se trudim. Kad pogrijesim, izvinjavam se djeci. Objasnim da nisu one krive jer je moja reakcija losa. Ali, dokad tako? Zasto se tako tesko kontrolirati? :/

pomogla mi je svjesnost o grešci, nisam ispravila sve, neke me još progone (loš odnos prema hrani i sebi)

moraš znati, biti svjesna, ne samo ovako na papiru o tome koliko je taj postupak pogrešan
biti svjesna šta radiš
ja se znam zaustaviti u po rečenice, rukom lupiti po zidu, stolu ... bitno je da ne lupim nju
opsovati ispod glasa , da me ne čuje

pomaže kad imaš ventil za negativne emocije (aerobik?)

ovako ih učiš da je ok tvoje ponašanje ako se dobro ispričaš
očekuj da će ti se vratiti taj bumerang, onda ćeš trebati reagiratio onako kao što i očekuješ od njih - da prihvatiš ispriku , bez kazni
inače gubiš vjerodostojnost i postaješ osoba sa dvostrukim kriterijima (to će skužiti u pubertetu)

meni je pomogla knjiga od Jesper Juula
kako komunicirati sa djetetom sa poštivanjem i učiti ga o životu

[thalia]

Zorana, meni se čini da smo ti i ja odrasle u identičnim okolnostima.

i radimo identične stvari s djecom. :/. ja se silno moram truditi i misliti i kognitivno ispravljati neke poluatomatske radnje, ali kad sam umorna teško je. jučer me S. izbezumio do krajnjih granica. umorna sam, četvrtak je, muči me sto životnih stvari i on mi bježi bos na pločice u hodniku, a ja ga sto puta vraćam. i onda mi počne skakati s kreveta i bojim se da će pasti na pod. i na kraju sam se izvikala na njega. ma užas. i ništa nije pomoglo. samo što se ja osjećam užasno i bojim se da nešto krivo nisam napravila djetetu (u smislu odgoja i razvoja ličnosti) i još mi ponekad MM zagorča stvar jer ni sam nije siguran u to kako odgajati dijete, a obiteljske prilike su mu bile isto sve nego bajne. što hoću reći je da ako je TM čvršća i sigurnija osoba, lakše ti je. može ti pomoći i ukazati na nešto. možda.

ne znam. i ja bi juula za po doma.

[branka1]

ovako ih učiš da je ok tvoje ponašanje ako se dobro ispričaš
očekuj da će ti se vratiti taj bumerang, onda ćeš trebati reagiratio onako kao što i očekuješ od njih - da prihvatiš ispriku , bez kazni
inače gubiš vjerodostojnost i postaješ osoba sa dvostrukim kriterijima (to će skužiti u pubertetu)

joj, o ovome nisam razmišljala. Baš nezgodno :/
Pritom ne mislim na kazne, ali možda će se jednog dana samo automatski naučiti ispričavati i misliti da je time sve riješeno

[MGrubi]

Maja je napisala/o:
Ja mislim da puno previše očekujemo od sebe.

istina
možda jer su od nas očekivali previše

ja sam na čistu sa jednim: uredu je biti ljut i nervozan
uredu je viknuti: ljuta sam!, enti smokve! iz sveg glasa
zašto?
to mi je ventil
ne prelazim ničije osobne granice, samo dajem do znanja kako sam, da ostali znaju kako sa mnom

prvi put kad sam to rekla:
Nera je zapela kupati se, mene iznerviralo sve (kompletan dan) i to kupanje ... pripreme... nisam govorila ništa, ali ona je znala da sam ljuta/nervozna, vidjela mi na faci (riječi nisam rekla),
sjedila je u kadici, nije znala da li da se veseli kupanjcu, a djelom joj nije bilo jasno zašto njeno kupanje mene toliko ljuti/nervira ... lice joj je bilo zbnjeno/tužno ..
tad sam shvatila: ona mi ne može čitati misli! ona vidi da sam ljuta/nervozna, ona je dijete, može vidjeti svijet samo iz JA-perspektive
ona misli da je ona kriva!

tad sam joj rekla: (umornim glasom) : Nera , mama je ljuta, i nervozna , i umorna, dan mi je bio težak, i na poslu je bilo naporno .... (nije ona kriva)
voda je topla?
u 2s njen izraz lica je prešao u bezbrižan i veseo
ja sam sjela na WC-dasku
nakon minutu igranja, ona se okrenula prema meni i počela me zasmijavati , zlato mamino
polijevala se po glavi (ne voli to, inače) i smijati, gledajući me direkt u oči

a kako je tek bila sretna kad me je uspjela nasmijati

moj mali čovik

[zhabica]

Maja je napisala/o:
Ja mislim da puno previše očekujemo od sebe.

istina
možda jer su od nas očekivali previše

x

upravo to. " pa ti si starija, moras ih razumit, pa ti si vec velika trebas to shvatit..." i jos hrpa situacija u kojima se ocekivalo da znam i bolje od roditelja jer sam ja kao "pametna, zrela i odrasla"

[anchie76]

Sjećam se kak je jednom Busy Bee rekla da bi najradije da Jesper Juul stalno hoda iza nje i govori joj kako bi se trebala odnositi prema kćeri.
Možda ni on u stvarnom životu prema svom sinu nije tako savršen. Tješim se

Oooo, naravno da i on nije savrsen... to ne postoji. Pa zamisli da si savrsen - kolika bi to ocekivanja stavilo pred tvoje dijete? U startu bi ti dijete palo u depresiju

Jel se sjecas sto nam je Jesper himself rekao na predstavljanju knjige? Koliko ono puta najsavrseniji roditelji na svijetu katastrofalno pogrijese dnevno?

No da razumijem da je tema ne samo generalne pogreske, nego ove sto proganjaju i iskacu kad ih najmanje ocekujes :/ Fakat neznam.. Mozda stvarno imamo prevelika ocekivanja od sebe. Nije to mala stvar "reprogramirat" se, ipak su to goooooodine usadjivanja tih stavova u sve nas.

[Zorana]

McGrubi, kako onda uspjeti u odgoju djece ako kazes da ispricavanje uci kako je vazno ispricati se i to je to? Ja se njima ne izvinjavam u prazno, znam da sam pogrijesila. Kako izbjeci to da im prenosim poruku kako je ok gaziti neciji integritet i onda finom isprikom rijesiti problem? Koliko vidim, vecina nas ciklicki ponavlja jedna te ista sr***.

[MGrubi]

Maja je napisala/o:
Ja mislim da puno previše očekujemo od sebe.

istina
možda jer su od nas očekivali previše

x

upravo to. " pa ti si starija, moras ih razumit, pa ti si vec velika trebas to shvatit..." i jos hrpa situacija u kojima se ocekivalo da znam i bolje od roditelja jer sam ja kao "pametna, zrela i odrasla"

ja sam prvorođena

[zhabica]

Maja je napisala/o:
Ja mislim da puno previše očekujemo od sebe.

istina
možda jer su od nas očekivali previše

x

upravo to. " pa ti si starija, moras ih razumit, pa ti si vec velika trebas to shvatit..." i jos hrpa situacija u kojima se ocekivalo da znam i bolje od roditelja jer sam ja kao "pametna, zrela i odrasla"

i ja (od 4.)
ja sam prvorođena

[anchie76]

Da li je realno za ocekivati da ne ponavljamo ciklicki jedno te ista sr***?

Doduse nije isto da li se velika ili mala sra** ponavljaju :/

[zhabica]

Maja je napisala/o:
Ja mislim da puno previše očekujemo od sebe.

istina
možda jer su od nas očekivali previše

x

upravo to. " pa ti si starija, moras ih razumit, pa ti si vec velika trebas to shvatit..." i jos hrpa situacija u kojima se ocekivalo da znam i bolje od roditelja jer sam ja kao "pametna, zrela i odrasla"

ja sam prvorođena

i ja (od 4.)

[MGrubi]

Kako izbjeci to da im prenosim poruku kako je ok gaziti neciji integritet i onda finom isprikom rijesiti problem? Koliko vidim, vecina nas ciklicki ponavlja jedna te ista sr***.

pokušaj upozoriti prije nego li se desi gaženje
vikni da si ljuta, vikni da se maknu od tebe, makni se od njih
upozori ih na svoj tlak

pazi da ne satviš na mala leđa prevelik teret (nastarije dijete)
tu i tamo prigrizi jezik

ne znam ... nemam direktnog iskustva

[MGrubi]

Da li je realno za ocekivati da ne ponavljamo ciklicki jedno te ista sr***?

Doduse nije isto da li se velika ili mala sra** ponavljaju :/

malim koracima
svaki put kad se uspiješ blokirati, trebaš sama sebi čestitati i biti ponosna na to

malim koracima

[zhabica]

dakle - time out metoda (za nas) i blagost prema sebi - ne previse ocekivat.

hm, i ja san ovo s vremenom apsolvirala al me bas ponekad uhvate krize kad sve preispitujem.

[Strobery Shortcake]

nisam imala teško djetinjstvo (ne sjećam se nijedne kazne niti izričite zabrane), al ono što sam primjetila da radim i što tek sad postajem svjesna da to nije u redu je emocionalna ucjena. i dan danas pokušavam usrećiti moju mamu, pa čak išlo na moju štetu. samo da ona nije loše volje, onda je sve u klincu. nije ona to činila namjerno niti kruto tj. bezobzirno, niti je ikad govorila da me ne voli ili sl. stvarno nije bilo "patološki" i okrutno (ne mislim da mi zbog toga treba psihoterapija), al dovoljno da sam primjetila koliko me spriječavala u mom odrastanu i osamostaljivanju. ja joj to ne zamjeram, jer donekle mislim da svaki roditelj to čini, al eto ona to posebno jer je kod nas (ja kao bolesno dijete) bila i takva situacija. razumijem ju.

al da pokušavam to ne činiti mom djetetu - pokušavam. i to saznanje mi je već jako bitno i čini me optimističnom.

Sve razmišljam kako da verbaliziram, pa sad vidim da je najpametnije pustiti druge da to učine za mene
MC je ovo napisala kao da je gledala mene kako rastem.
Ne osjećam neke velike traume, ili kardinalne greške u svom odgoju, ali one koje sam osvjestila nastojim izbjeći, a ne uspjeva uvijek, ali ih uvijek budem svjesna, bolje prije neko poslije reakcije. To me tješi. I moja je majka jako koristila emocionalnu ucjenu. Sigurna sam da joj je neko ukazao na to, i osvjestio joj na koji način to djeluje na dijete, ona bi je prestala koristiti, ali nije. I osjećam posljedice, i primjećujem impulse da je iskoristim na svojoj kčeri. Ali se za sad uspješno odupirem.

[anek]

moji su bili jako jako overprotective i paničari i svašta, pa se ja dosta trudim ne ponoviti taj obrazac sa svojim djetetom/uskoro -djecom /.
ja znam kako je utjecalo na mene, i to me stalno podsjeća da to ne radim. naravno da se događa da i ja izgovaram rečenice svoje mame i sl., ali sam uvijek toga kasnije svjesna i stvarno pokušavam to kontrolirati.

mislim da samim time što smo svjesni tih obrazaca iz prošlosti koji se ponavljaju kroz nas, mi ih zapravo ipak svjesno umanjujemo, barem se trudimo, i ne, nećemo biti "isti naši roditelji".
malim koracima i promjenama mijenjamo to "obiteljsko naslijeđe" koje na žalost ponesemo iz djetinjstva sa sobom.

ovo što maja kaže je istina; tako puno i previše očekujemo od sebe, savršeno roditeljstvo ne postoji.

[marta]

Da li je realno za ocekivati da ne ponavljamo ciklicki jedno te ista sr***?

Doduse nije isto da li se velika ili mala sra** ponavljaju :/

Ne stignem sve procitati pa cu se uhvatiti samo ovoga. Realno je za ocekivati ali pod nekim uvjeima. Naime, mi smo neke obrasce ponasanja usvajali godinama, doslovno. Ono sto nije realno (mozda je i Maja na to ciljala) je ocekivati da cemo se tih istih obrazaca osloboviti istog onog trenutka kad ih postanemo svjesni.

Meni se cini kao da je to jedna od onih stvari za koje tvrde da ih se ne moze zaboraviti, tipa voznje biciklom ili plivanja. Ja sam sigurna da se moze ispraviti, ali mora jako puno vode proci ispod mosta da bi se to dogodilo. Treba neke nove nacine i reakcije ponoviti toliko puta da oni postanu konstanta. Treba svaki put uloviti i presresti samu sebe konstatacijom : Opet radim ____.

I onda valjda kad milijun puta ponovis nesto drugo, kad prodje bar pola od svih onih godina koliko smo obrasce skupljali, kad sveti slon prdne tri puta i padne kisa u Sahari, onda smo mozda "izlijecene".

[čokolada]

i isto se javilo tek rođenjem drugog djeteta. :/
a najviše me muči što sam takva samo prema zari.

i kod mene isto :/ i mrzim sebe što je tako! I kao kod Zhabice, čini mi se sve kao produkt umora i nimalo vremena za sebe (a veliki sam individualac).
Koliko god se iz sebe trudila izbaciti autoritativnost i perfekcionizam stalno mi se javlja "austro-ugarski predak" koji me teledirigira i vjerojatno je negdje na nebu zadovoljna što joj uspijeva.
Uhvatim se kako stalno trčim za A. (koja je doduše praščić u horoskopu) i naređujem - popravi ovo, očisti ono, ne crtaj po ovome nego po onome, pazi da se ne šporkaš, curi ti nos, ne hodaj bosa prehladit ćeš se, jedi pristojno, ne prolijevaj juhu, opet si promašila usta... :shock: Katastrofa!!!!
A kad izgubim živce dreknem, a ona u plač...pa onda tumačim, ispričavam se, govorim koliko sam umorna i zašto sam to napravila, koliko je volim (do Sunca, do Mjeseca, do Merkura i Venere...a ona meni: i ja tebe do Merkatora i Venere, a jel daleko taj Merkator?) i onda pazim par tjedana strogo se kontrolirajući, pa opet ispočetka...
Što je najgore, dobra je ko kruh, samo živa i zaigrana, pršti energijom. Treba samo da joj posvetim svoje vrijeme, a tu sam u manjku trenutno jer je M. JAKO zahtjevna beba :/ .

[zhabica]

I onda valjda kad milijun puta ponovis nesto drugo, kad prodje bar pola od svih onih godina koliko smo obrasce skupljali, kad sveti slon prdne tri puta i padne kisa u Sahari, onda smo mozda "izlijecene".

samo sta ce nam dica do tada vec narast :/

i pisat na nekom drugom forumu (ili ovdje) o istoj temi na, bas me zanima sta bi napisali...

ma je je, opet se sve svodi na to da treba radit na sebi. slazem se marta s tobom.

[marta]

i isto se javilo tek rođenjem drugog djeteta. :/
a najviše me muči što sam takva samo prema zari.

Mozes to pogledati i s druge strane, dobro je sto nisi takva prema obje. To je vec velika stvar, jer si toga svjesna.

[zhabica]

a ona meni: i ja tebe do Merkatora i Venere, a jel daleko taj Merkator?)

(skuzajte, al nisan mogla odolit)

[Maja]

Ja se skroz mogu prepoznati u ovim Zoraninim reakcijama, ali moram priznati da sam se ja nekako pomirila sa svim tim, ne preispitujem se više toliko i skroz sam prihvatila da će moja djeca biti neurotičari, kao i ja i kao x milijardi ljudi. Zapravo, cure, vi koje se toliko bojite reakcija koje su kopije onih vaših roditelja, mislite li da je vaš život loš, da ste vi loši ljudi? Da ste nesretne? Bi li vam život kao vaš bio prihvatljiv za vašu djecu? Ja sam nekako unatoč "ranjavanjima" u djetinjstvu zadovoljna kako sam se "izvukla", imam rana, nekad sam duboko nesretna, a nekad ekstatično sretna, no nije li to gotovo opće mjesto za čovjeka?
Sasvim sigurno bismo bile drukčije, bolje(?), sretnije(?).. nastaviti niz... da su se roditelji/skrbnici manje "iskaljivali" na nama, ali to je jednostavno tako bilo, ja sam skužila da mi vraćanje na to, mentalno "odlaženje" ponovo na ta mjesta, šteti, trudim se svojim roditeljima "zamjerati" samo ono što loše naprave sada. I kad se tako osjećam onda ne samo da se manje brinem oko toga što sam u nekom trenutku reagirala "kao moja mama" (iako je i to relativno, ja sam neka druga osoba nego moja mama, moja djeca nisu ja, cijeli kontekst je drugačiji) nego i puno rjeđe reagiram "kao moja mama" - loše uspomene ponekad trigeriraju direktno iste takve obrasce ponašanja.
Možda sve ovo može djelovati vrlo površno, možebit i je, ali ako polazim od pretpostavke da nitko od nas tu "zabrinutih" nije osoba s dubljim psihičkim poremećajima, nego samo osoba, takva kakva jest, s vrlinama i manama, onda se odbijam osjećati kriva za to što dajem djeci sebe onakvu kakva jesam, u paketu i s neurozama i ispadima. Pokušat ću biti što "bolja", kao što neprestano i pokušavam i stalno učim, ne samo s djecom, nego i s drugim ljudima koje volim i s kojima sam bliska, ali neću se opterećivati zamišljenom budućom štetom koju ću im napraviti. Tim više jer ne mogu zapravo niti znati kako će na njih u konačnici to djelovati, ali zašto bi djelovalo isto kako je djelovalo na mene? Previše pitanja, previše parametara i premalo vremena.

[Anci]

McGrubi, kako onda uspjeti u odgoju djece ako kazes da ispricavanje uci kako je vazno ispricati se i to je to? Ja se njima ne izvinjavam u prazno, znam da sam pogrijesila. Kako izbjeci to da im prenosim poruku kako je ok gaziti neciji integritet i onda finom isprikom rijesiti problem? Koliko vidim, vecina nas ciklicki ponavlja jedna te ista sr***.

Ja ne mislim da isprikom rješavamo problem.
Ja se ispričam jer mi je žao. I to želim reći- da mislim da nije bilo u redu što sam nešto napravila, rekla i sl.

Razlika je između "žao mi je" i "oprosti".
Na drugome je kad će mi oprostiti. Namjerno sam napisala "kad", a ne "hoće li"

Mi se zagrlimo i onda me obuzme takav fantastičan osjećaj...mrziš sebe što si uopće mogao biti ljut na to malo biće.

[marta]

Ne mogu se bas u potpunosti sloziti s tobom Majo. Slazem se s ovim dijelom da nismo nasi roditelji nit su nasa djeca mi, ali obrasci ponasanja se prenose generacijama, barem prema nekim teorijama i cine stetu. Koja nije uvijek ista, ali je uvijek steta.

Mene vise muci sto ja SEBI radim, jer je to direktan nastavak onog sto su mi roditelji radili. Ne moram uopce vrpati po proslosti kad ju imam tu i sad. Svaka sporna recenica koju uputim djeci je istovremeno upucena i meni.

[MGrubi]

normalno je biti ljut
svi imamo pravo na taj osječaj