Naravno, ali to nema neke veze s ovim o cemu raspravljamo.MGrubi prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Naravno, ali to nema neke veze s ovim o cemu raspravljamo.
moji su odgovori na ova pitanja svi pozitivni, ja se osijecam (uglavnom) sretno zato jer znam sto znaci bit nesretan i mislim da imam sasvim lijepo zivot jer znam sta ne zelim da bude i (uglavnom) mislim da nisan lose ispala a i moji roditelji su zapravo jako zadovoljni kako sam "ispala" i stalno mi to govore. koliko god bilo ruznih stvari bilo je i lijepih - poticanja, ohrabrivanja... nije sve bas bilo crno i vjerovatno me je ta mjesavina svega dovela do ovog sto sam sad.
Ja samo ne mislim da je to sve skupa tako jako tragično, ne mislim da se ta šteta može sasvim izbjeći i granice mi nisu sasvim jasne.Ne mogu se bas u potpunosti sloziti s tobom Majo. Slazem se s ovim dijelom da nismo nasi roditelji nit su nasa djeca mi, ali obrasci ponasanja se prenose generacijama, barem prema nekim teorijama i cine stetu. Koja nije uvijek ista, ali je uvijek steta.
Mene vise muci sto ja SEBI radim, jer je to direktan nastavak onog sto su mi roditelji radili. Ne moram uopce vrpati po proslosti kad ju imam tu i sad. Svaka sporna recenica koju uputim djeci je istovremeno upucena i meni.
Meni ovo što sam napisala nije nešto što sam promislila ili racionalizirala, tako mi se dogodilo.
Obrasci se definitivno prenose generacijama... lijepo se sve vidi kroz genogram (valjda sam zapamtila naziv) obitelji. Nevjerojatno je to koliko u daljinu obiteljskog stabla sezu obrasci s kojima se mi danas borimo.
evo ovako.
ja nisam zen mama. niti je to bila moja mama. u svom ponašanju prema djeci primjećujem više neki naslijeđeni goli karakter svoje mame, a manje način ponašanja, stalno ponavljane izreke i slično.
totalno se prepoznajem u ponašanju prema starijem djetetu, ali mislim (ne tješim se, nego to smatram činjenicom) da je prvom djetetu najteže. ono je uvijek "pokusni kunić" za roditelje, s njim se uvijek stvari događaju prvi put, a iskustva niotkud.
nisam prva, ali mislim da je mojoj starijoj sestri djetinjstvo i ispunjavanje očekivanja bilo puno stresnije nego meni. a znanje o tome je barem mali korak da moje starije dijete ne doživi to od mene.
Pa možda je to onda dovoljan razlog da ne ometamo prirodan proces star stoljećimaObrasci se definitivno prenose generacijama... lijepo se sve vidi kroz genogram (valjda sam zapamtila naziv
moram priznati da mene to sto nisam zen mama i to sto mi je prvo dijete pokusni kunic nimalo ne tjesi. ne zelim i dalje prenositi lose obrasce na buduce generacije moje obitelji.
Ja se slazem s Majom i anek. Mozda zato sto moji roditelji i nisu radili neke teske greske s nama, ne zamjeram im skoro pa nista (mozda tati pretjeranu strogost i naviku da sve mora biti po njegovom, koju smo mu nas tri skupa osvjestavale), a mozda stoga sto sam i takav tip osobe, koji ne zamjera puno ni dugo i trazi ono najbolje u svemu...
Ne zelim se opterecivati nekim buducim eventualnim stetama svakog mog cina - neke stvari pomalo osvjescujem i svaki se dan trudim biti sto bolja, sto radi malise, sto radi sebe inace, u cjelini, ali idem tako, dan po dan. I da, moja djeca sigurno nece biti savrsena, kao ni ja, a uostalom, da ja ispravim sve negativne obrasce roditelja, tko kaze da nisam unijela neke sasvim nove svoje, kojih nisam mozda ni svjesna... Mislim da nikada nece biti roditelja i djece bez takvih obrazaca, koji ce se uvijek ponasati bas onako kako bi trebalo, savrseno, bez dizanja glasa, bez nervoze, uz apsolutno postivanje granica, integriteta, samosvijesti i svega onoga sto tako volimo spominjati - nekako me vise podsjecaju na robote...
Meni se sviđa ovo što je summer napisala.
ode post a nisan dovrsila... daklem uglavnom ruzicasto uz poneke sive oblake
i ovo.Mene vise muci sto ja SEBI radim, jer je to direktan nastavak onog sto su mi roditelji radili
Mi smo osvjescivali taj proces da bismo ga mogli prekinutiPa možda je to onda dovoljan razlog da ne ometamo prirodan proces star stoljećimaObrasci se definitivno prenose generacijama... lijepo se sve vidi kroz genogram (valjda sam zapamtila naziv
x
Ja se slazem da mi ne mozemo biti roboti, niti da trebamo biti savrseni. Kao sto rekoh prije - da smo savrseni, djeca bi nam instant pala u depresiju
No mislim da je dobro da svatko postane svjestan obrazaca koje je nasljedio pa onda sjedne i razmisli "aha, jel mi ovaj obrazac ok ili nije", ak je - cemu trositi energiju na mijenjanje? No sigurna sam da postoje neki obrasci koji su zaista destruktivni za dijete, roditelja i cijelu obitelj - i ne vidim nista lose u tome da ta osoba koje je osvijestila taj los obrazac daje sve od sebe da ga prekine dalje prenositi.
Stvar je toga jel nam obrazac ok ili nije, i ako nam nije ok - do koje mjere nam nije prihvatljiv? Imam i ja nekih losih obrazaca kojih sam duboko svjesna, ali smatram da nisu toliko strasni da bih gubila tone energije na mijenjanje. Ali zato ima i obrazaca za koje sam smatrala da ih svim silama moram promijeniti i na to sam spremna utrositi strasno puno energije jer mi je stvarno stalo da moje dijete ne pokupi taj obrazac ponasanja. Nek pokupi neke druge, taj ne zelim da pokupi.
Ja isto mislim da se obrasci moraju mijenjati, a ne pustiti da budu takvi kakvi su bili stoljećima. Bez obzira što smo svi mi ispali relativno psihički zdravi.
Ali očito ipak nije baš sve u redu kad postoje ovakvi topici. ipak nešto iz nas vrišti. Inače bi nas baš bilo briga kako se ponašamo prema svojoj djeci.
A mislim da će najviše nastradati (psihički) ona generacija koja odluči prekinuti te obrasce ili se bar truditi to raditi (u ovom slučaju mi)
A ako uspijemo. možda ćemo nešto od tog ponašanje prenijeti na našu djecu pa oni na svoju pa će se tako polako nešto mijenjati
A možda previše filozofiram ili idealiziram :/
ja mislim da o ovim stvarima (temi ovog topica) razmisljaju zrele, odgovorne i emocionalno inteligentne osobe. koliko god imali rana svi ih se izgleda trudimo osvijestit i rijesit, svatko na svoj ancin, netko uspjesnije netko manje uspjesno, al mislim da nam je svima zajednicko da se trudimo. zato je korisno cut na koji nacin se svatko od nas trudi.
i ja mislim da se losi obrasci definitivno moraju mijenjat.
anchie76 super post. hvala!
Ja osjećam veliku razliku u tome da li se trudim promijeniti/poboljšati (što mi inače spada u opis "radnog mjesta" života) i na to trošim nekakvu razumnu količinu energije ili se neprestano osjećam loše zato jer mi ne uspjeva u nekoj mjeri u kojoj mislim da bi moralo i još imam "prečesto" taj osjećaj otvaranja starih rana.
Nadam se da je jasno isto da gornje ne znači da se ja ne trudim niti malo korigirati svoje ponašanje.
Ne znam, meni je trenutak kad sam se "pomirila" sa starcima bio nekakav prijelomni, a ne znam kako sam do toga došla, tj ne mogu pomoći.
Ali da zapravo mislim da će nam djeca biti ne znam koliko sretnija/uspješnija/ne znam kako drukčija od tih promjena obrazaca, i ne mislim. I djeca su samo ljudi
Vjeorjanto je ključ u ovom martinom, koliko škodimo sebi. Al, eto, mene to ne opterećuje više toliko.
Ja sam ustvari ponosna na sebe jer mislim da sam super ispala s obzirom na djetinjstvo. Moja mama je ustvari bila pod velikim utjecajem svoje mame koja je oduvijek smatrala da je batina izasla iz raja. Doduse, nisam sad nesto previse batina dobivala ali sam u kaznama bila cesto i to zbog glupih razloga. Nikad me nisu htjeli saslusat i cijelo djetinjstvo sam imala osjecaj kao da ne pripadam nigdje. Sad trenutno sam svoj covjek i ne vidim nikakvu slicnost u mom ponasanju prema mom djetetu a i opcenito prema zivotu sa ponasanjem moje obitelji prema meni. Doduse, on je jos malen i ko zn sta ce jos biti.
Svekiji su uvjereni da su savrseni roditelji koji imaju savrsenu djecu a ustvari vide samo ono sto zele vidjeti.
Ni u tome se ne nalazim nimalo.
Jednostavno sam svjesna sebe kao jedinke i redovito sama sebe psihoanaliziram i trudim se ispraviti svoje greske na svoj nacin a ne onako kako bi to moja mama napravila.
ako se ovo odnosilo na moj post:
ja se ne tješim ovim što sam već rekla. samo smatram da je to jednostavno tako, a do djeteta, roditeljskog karaktera i okoline je da iz toga izvuku najbolje.
kad moja kćer krene u školu to će biti moje prvo iskustvo sa školom u ulozi roditelja. bez obzira koliki trud uložila u to, jednostavno ne znam kako će ispasti za moje dijete, kad smo i ona i ja u tome početnice.
s drugim će biti lakše jer ću ja to već proći, a i on će kopirati stariju sestru.
eto, to je činjenično stanje starije djece. a to je samo jedan primjer. a ima ih milijun. o tome sam govorila.
pa onda postoji obiteljski obrazac u kojemu se sa starijim djetetom puno radi, vježba, stalno ga se drži pod kontrolom, maltretira s čitanjem, crtanjem savršenog konja koji uvijek liči na psa, itd, itd.
drugo dijete se već nekako pusti da bude samostalnije, ne zato jer mu se više vjeruje, nego zato što sad više nitko nema psihičke snage za još jedan krug.
ja bih htjela izbjeći ovaj obrazac. no mislim da se kroz iste stvari jednostavno ne može prolaziti jednako kad nemaš i kad imaš iskustva. bez obzira na to što sam ja svjesna tih pogrešaka mojih roditelja. kako znam zasigurno da to barem malo neće biti isto tako, bez obzira na moj trud?jer u pitanju je iskustvo.
Re: Kako ste preboljeli....
ovako identicno je bilo kod nas. dok smo imali samo m. nikada na nju nisam vikala ni ljutila se. dapace, rekla bih da sam mozda odlazila u drugu krajnost, upravo zato da ne bih ponavljala greske svojih roditelja, bila sam mozda previse popustljiva, a i naprosto nije me nista smetalo, imala sam energije njezno postupati kroz sve njene ispade.
kad je doslo drugo dijete, mnogi njezini postpuci su mi postali nepodnosljivi zbog toga sto sam neprestano bila na rezervi sa energijom (neispavanost itd.) a izmedju ostalog i zbog toga sto su mnoga njezina ponasanja isla izravno na stetu drugog djeteta.
da malo pojasnim primjerom: kada je m. bila jako glasna (a to je jako cesto) nikada me to nije smetalo, dapace bilo nam je simpaticno kako je izrazajna i intenzivna, zvali smo je pjevacica i bili ponosni sto ima tako krasan glas da od njega pucaju prozori na staklu. medjutim kad mi zbog iste osobine drugo dijete nije moglo na miru spavati prakticki tijekom cijele prve godine zivota, onda mi je ta njena osobina postala manje draga.
meni je pomoglo kada sam malo bolje odredila svoje granice. odnosno kada sam shvatila da moram reagirati prije nego sto potpuno poludim. uvela sam odredjena kucna pravila i neke meni ranije tako mrske "disciplinske mjere". odonda je situacija znatno bolja.
nećemo nastradati
samo ćemo se promjeniti, odgojiti skupa sa djetetom
i roditeljstvo se uči
meni problem nastaje u susretu sa mojim "precima" tj. mamom, bakom(ne na sunce, ne na buru, ne na ..... ne postoji optimalno vrijeme za vani, niti prigoda da se u djete ne utrpa neka namirnica, nekidan je pašteta letjela preko čitavog vrta...)
tu i tamo sa "tradicionalnom" rodbinom
oni su mi 500x naporniji od male
objašnjenja, objašnjenja ... sve u vjetar, mala me bar nakon 5x i posluša
mi smo u prednosti s obzirom na naše starce
ne zato jer imamo net i beskonačan izvor raznih informacija
nego io zbogo ovog: "lako je biti general poslije bitke"
imamo mogućnost razmjenjivanja iskustava, razmišljanja, teorija sa jako puno ljudi iz raznih regija
učimo jedni od drugih
ja se uglavnom slazem s onim sto je Maja napisala. Naravno da se obrasci prenose ali tek kada se pomirimo s time, kada se pomirimo sa svojom prosloscu i problemima (prihvatimo ju takvom kakva je bila) tek smo onda spremni mijenjati te obrasce.
osobno, otac je imao neke odgojne obrasce koji su meni u potpunosti neprihvatljivi, ne ponavljam ih i ne bojim se da cu ih ponoviti...mama je imala manje dalekosezne "pogreske" ali upravo zato ih ja lakse ponavljam, neke pokusavam osvijestiti i promijeniti neke i ne iako nisu bas idealni...
slazem se i s misljenjem da isprika iza koje ne slijedi i promjena ponasanja nema puno koristi za dijete. Vi u trenutku isprike mozete biti najiskreniji na svijetu, ali ako se ponašanje ponavlja iz dana u dan vasem djetetu ta isprika ne govori i ne mijenja puno...
e, TOČNO ovo! Kako si to samo uspjela sažet u tako malo mjesta!
to su ti osnove kvalitetne psihoterapije
ja sam zivcana, luda i svakakva i da takva je bila i moja mama. i prilicno ponavljam obrasce. i mm je tu da mi to redovito naturi na nos cak i ako ja sama sebi ponekad zazmirim. ali donekle se slazem s majom. sto vise to prihvacam i sto manje sebi postavljam neke nemoguce kriterije to sve vise pustam da me moje dijete vodi i primjecujem da su takve situacije sve rijedje.
doduse imam samo jedno a primjecujem da se taj problem cesce odnoci na starije ili najstarije dijete, dakle kad su dvoje ili vise. na zalost ja sam starije dijete pa mi je taj osjecaj poznat. ali cini mi se da je to neka najklasicnija zamka roditeljstva :/ to sam starijom i mladjom djecom.
X
Ja nisam prebolila, jer nisam imala šta preboliti.
Da, bilo je zabrana, udaraca, vike, bacanja.
Ali nije moja mama to napravila jer mi je željela zlo.
Bila sam stvarno teško dite.
Kad sam bila ljuta na nju jer mi ne da izaći vani tri dana ili me istukla jer sam se izgubila nakon škole, govorila sam samoj sebi da neću nikad raditi to svojoj dici.
Danas kad pogledan šta sam radila, pa i ja bi vjerojatno isto reagirala.
A ja sam ista ona.
No, meni je moja mama danas najbolja prijateljica.
Ne nosim nikakve ožiljke na duši.
Više me bolilo to šta moji mama i tata ne žive skupa, no i to sam prebolila. Kako je, tako je. Budući da nisam mogla utjecati, prihvatila sam.
Greški je bilo, ali mi je bilo lakše s tim da sam znala da i ona zna da je pogrišila i bilo bi joj žao.
Ništa joj ne zamjeram, mislim da me, sve u svemu, dobro odgojila.
Ma neće, mijenjanjem tih obrazaca zapravo mijenjaš sebe, i iz toga može u konačnici izaći samo dobro - i za tebe i za tvoju djecu.
Kao što reče bubica; treba prihvatiti prošlost, pomiriti se u sebi sa svime što je bilo, i ići dalje.
A te promjene obrazaca su "lifetime process", polako učimo u hodu...
znam da je to puno lakše napisati i izreći nego ostvariti, ali tome treba težiti
sad sam ponovila nešto što je već napisano, ali eto.
prije nego iščitam sve redom kad ulovim više vremena mogu samo reći da sam i ja "roba s greškom", ali sam se s vremenom naučila živjeti s reklamacijama koje imam na svoj račun. možda vam ovo zvuči loše ali ja sam prilično zadovoljna jer sam miljama daleko od svoje mame. srećom da je tako jer se sjećam da sam sama sebi kao dijete znala reći da je bolje da nikada nemam djece ako ću im biti mama kao što je moja meni :/
viknem, urliknem i koji puta ponavljam kao papiga naučene obrasce, ali sam sretna jer sam se onih najgorih riješila bez po' muke. a za ove druge sam i te kako spremna ispričati se i šaliti na svoj račun. nisam savršena, ne želim to niti biti, a nadam se da će to moje cure skužiti.
Moji su također bili daleko od idealnog. Ali trudim se zamjerati im što manje, a biti što ponosnija što ja ipak postupam drugačije nego oni. Za sada mislim da nisam učinila nekakve velike greške ali tek smo na početku. Postoji jedna scena iz mog djetinjstva koju nikada neću zaboravit. Ja s tetom, tetkom i sestričnom na moru. Bili smo u hotelu. Tetka je htjela da se prebacimo u apartman. Ja i sestrična nismo htjele. Što ćemo sad? Moj dragi tetak je nas dvije posjeo na pod (sjećam se da smo sjedili na podu) i pitao nas zašto bi ostale u hotelu, zašto ne bi išle. Na kraju smo ostali u hotelu. Ja sam ostala paf. Prvi put da je mene netko nešto pitao i uvažio moje mišljenje. Tad sam prvi put shvatila da se može i drukčije. I toga se često sjetim i dođe mi da zaplačem. Jer tim jednim činom moj tetak je toliko utjecao na moj život. Na to kako se sada odnosim prema svom djetetu. I uvijek ću mu na tome biti zahvalna. A nedavno sam mu to i rekla.
Potpisujem ovo:
Radim na sebi konstantno, naucene obrasce ponasanja koji su jako destruktivni (i zbog kojih ja nemam odnos, nikakav, s tatom) sam sasjekla u korijenu, odavno, i uopce mi se vise ne javljaju u svijesti kao nekakav instinktivni obrazac (koji onda moram osvijestiti i ispravljati prije nego reagiram). Meni vec dugo ne treba Juul za vratom i to je jedan od mojih vecih osobnih uspjeha.
Nadam se da dolazak drugog djeteta nece unazaditi odnos koji sam izgradila s E (ocekujem da ce ga promijeniti, ali iskreno se nadam, ne u losem smislu) ... mislim da bih to dozivjela kao veliki poraz.
Zorana, ja sam skuzila (i pomirila se s time, iako mozda nije tocno), malo sama, malo uz pomoc sestre, da se nasi mama i tata "ne sjecaju" dijelom jer im je krivo i sram ih je kakvi su bili, a u meni kao roditelju sad vide koje sam njihove obrasce "ubila". Svaka moja promjena u odnosu na njih (u roditeljstvu, gdje se mogu usporedjivati), slika je njihovih osobnih gresaka i poraza. I to je tesko prihvatiti. I tesko to probavljaju dan danas... svaki na svoj nacin to pokazuje.
Također ovo potpisujem, pa tko ne bi potpisao?Potpisujem ovo:
Samo imaš dva izbora: biti mama koja se trudi i pri tome si kod grešaka u koracima ne nabijaš lošu savjest ili biti mama koja se trudi, a kada imaš loš dan - ubijaš se u pojam.
Mislim da je to bila Majina poanta, i ovom je prilikom potpisujem.
Ujedno znam da ova dva izbora nisu crno bijeli film i da ima nijansi za po*izditi, ali, krećem od same sebe koja ću prije zabrijati crnjak nego veseljak - manje je bolno dozvoliti si biti griješna više nego je idealno.
Evo je AdioMare sve lijepo posložila...
Ja sam uvjerena da se oni zaista ne sjecaju tih trenutaka. Mi ih se sjecamo jer su nam se urezali u glavu.. no moguce da je to njima bio samo "jedan od.."..
Ne tako davno mi je lima prepricavao nesto sto sam ja njemu napravila sto mu je smetalo, ja se ni u najboljoj namjeri nisam mogla sjetiti te scene. On ju je ocigledno zapamtio jer mu je strasno smetala, ja je ocigledno nisam registrirala tako bitnom i vaznom da bi je trebala zapamtiti.
Meni je ovo pitanje koje je Maja postavila nedavno bilo otkrivenje:
Onda sam shvatila da stalno polazim od pretpostavke da će nešto što ja radim isto kao moji djelovati na njega na isti način, kao i na mene, a to može biti točno, ali i ne mora. Malo me utješila ta spoznaja.zašto bi djelovalo isto kako je djelovalo na mene
Mene muči to što bježim u vikanje i onda se uhvatim da skoro svaki dan barem jedanput zavičem. Najčešće je to zbog maratonskog odlaska na spavanje, moj sin je kao mala sovica, a ja sa smirajem dana ubrzano gubim strpljenje. Prije nekog vremena smo se dogovorili da se piše smajlić njemu za svaki dan za koji on nešto ne napravi, ne sjećam se više točno što, ali i meni za svaki dan bez vikanja. Pet smajlića - sladoled. Upalilo je, bila sam dosta smirenija, ali se kasnije opet postupno vratilo na staro. Ovo mi je baš dobar povod da ponovo uvedem to pravilo
A joj.... ja često razmišljam o tome kako su mene i sestre odgajali, i koje stvari ja SIGURNO ne želim ponoviti....
B je još mali, i tko zna kakva ću biti kasnije... ali u jedno sam sigurna: nikad ne bih željela udariti dijete! Moja mama je uvijek bila blaga prema nama, a tata pre strog i još smo znali od njega i batina dobiti. Koji put i nezasluženo!
Ipak, danas kada tate, na žalost, više nema, pamtim i razmišljam uvijek o onom najboljem što nam je dao.
Ne mogu reći da imam neke traume, ali mislim da mi batine nisu nikad ništa "dokazale"...
A kad vidim djecu kolega, koja su teenageri i stariji... totalno su nemogući... kakvi će mi samo živci trebati??? :?
Ja se tješim s onim da su prve 3 najvažnije, pa da ću neke rezultate vidjeti i u pubertetu!
Teška tema, ali odlična. Bila sam već napisala podulji post ali otišlo u *** pa pišem ponovo skraćenu verziju. Dakle, čitala sam svojedobno knjigu "Pružimo djeci ljubav koja iscjeljuje" koja govori o tome kako nesvjesno prenosimo na djecu one negativne obrasce odgoja koje su na nas primjenjivali naši roditelji baš zato što su to neriješena i bolna područja (dubina i opseg naravno varira od slučaja do slučaja) i nesvjesno ih ponavljamo ne bi li ih na taj način "proradili" i tako ih se zauvijek riješili. Govori i o kronološkom poklapanju, npr. ako sam najgore stvari od svojih roditelja doživjela recimo na početku puberteta, onda je za očekivati da ti neriješeni konflikti izbiju na površinu u mom odnosu prema djetetu kad ono bude upravo u toj dobi. Što je jači bio konflikt s roditeljem, to će se on jače odraziti na naš odnos prema djeci (to je tzv. neosvješteno roditeljstvo, za razliku od osvještenog kojem bismo trebali težiti.
Uf, ja sam definitvno s rođenjem Dianice, shvatila da je ošo moj AP kreativni odgoj kroz prostor, a uletila neka mama Zmaj - divna kombinacija moje hladne mame i mog fanatičnog tate.
Jedino pametno što mi pomaže je druženje sa supatnicama
Shvatili ste pretežno nemoguća misija - jedino što smatram dobrim je da ne odustajem. Kad mi nema druge - netko je i bez sveg tog normalan, a ja živčana baba...
Uvijek krećem ispočetka - kad u*erem motku - operem je, obrišem, ispričam se svima i ajd jovo nanovo.
I da, da vas nema, crni dani bili bi puno crnji - ovaj forum je mjesto koje me često trgne iz onih suvišnih krivnji i bluzeva nakon tih loših dana -hvala što ste tu
prostor = prozor -shvatile ste
bas sam neku vecer razmisljala o ovome ...
malo mi je lakse kad vidim da nisan jedina, skoro svaku vecer me nesto grize sta sam joj rekla/ucinila.... i jos gore kad vidim da ona isto tako meni nekad zajedljivo odgovori....
ma grozno....
idem sad procitat cijeli topic.... hvala vam sto se uvijek nadje neko da otvori temu koja me muci
neću se previše uključivati u ovu raspravu, da ne kvarim prosjek, kako kaže litala. obzirom da svojoj mami (tate se nažalost, sjećam samo u magli) ništa ne zamjeram.
ono što mi je jedino upalo u oči, a vidim da nitko nije reagirao je ovaj, za mene neshvatljiv komentar:
kako to može biti dobro :? ? po meni je to ono što je najlošije u cijeloj toj priči. i ono što se prvo mora promijeniti. jer, bez obzira na sve, veća je šteta od različitog odnosa mame prema pojedinom djetetu, nego od svih tih vaših postupaka, za koje sumnjam da su tako traumatični za djecu (ali u to ne bi ulazila, niti o tome raspravljala, prvenstveno jer, u okviru ove teme, ne znam razmjere vaših loših odnosa s roditeljima) - ako je odnos prema svoj djeci isti. i za psihu djeteta, i za njihov budući zajednički odnos. naročito za ovo drugo - jer količina sestrinske/bratske ljubomore i zavisti može biti ogromna do bola.
Mozes to pogledati i s druge strane, dobro je sto nisi takva prema obje. To je vec velika stvar, jer si toga svjesna.
utopistički je vjerovati da prema djeci imamo isti odnos, koliko god se masa ljudi zaklinje u to. Ja jednostavno ne vjerujem u jednaki odnos, mislim da je nemoguć i nepotreban i da jedini cilj treba biti da sa svakim djetetom imamo dobar odnos!
odnos prema svoj djeci ne može i ne smije biti isti - jer su djeca posebne i različite osobe.
pretpostavljam da si mislila na to da je loše ako je prema jednom djetetu negativniji, a prema drugom pozitivniji - tu se slažem. zato mi to i jest najgore. također, pretpostavljam da ću i prema margiti biti sve više takva što će biti starija, ili najkasnije kad rodim treće dijete.
muči me to jako.
Mislila sam reci da je dobro sto bar s jednom kceri ima dobar odnos jer joj je utoliko lakse shvatiti sto treba korigirati u odnosu sa starijom. Ima polaziste. Svjesna je da nesto treba promijeniti. Jer situacija u kojoj se i prema mladjoj odnosi isto kao prema starijoj, zato da ne bi radila razliku medju djecom jer puno gora od ove u kojoj je sada.
marta, ali ja sam sa zarom bila super pozitivna dok je bila mala. ista ovakva kakva sam sad prema margiti. nikad se nisam derala, imala sam beskrajno strpljenje, smijehje stalno odzvanjao oko nas, ma nisam bila ni blizu svojoj mami.
a onda se u trudnoći naš odnos promijenio zbog nekig specifičnih razloga, i sve je krenulo nizbrdo.
Slazem se u potpunosti.
Kako je svako djete drugacije trazi i drugaciji pristup sto povlaci i drugacije odnose.
Dokle god su dobri to nije nista lose.
lutonjica, ja sam primijetila da kad sam jedan na jedan s bilo kojim svojim klincem, imamo odlican odnos. ali kad smo svi na hrpi, ako stvari ne idu glatko, puuuno lakse gubim zivce nego kad sam nasamo s jednim.
i onda izlaze ti duhovi proslosti, i neke reakcije i izjave, koje osim sto ja upucujem klincima, osjecam ih ko da su meni upucene, ako me kuzite. da me ne skuzite krivo, to sto imam vise djece mi je puno pomoglo u tome da sagledam svoje probleme s vise strana. to sto su mi djeca tako izrazeno razlicita, zapravo mi pokazuje da se iz obrazaca moze izvuci, da nije tako vjerojatno bi bili vrlo slicni, unatoc nekim svojim vlastitim obiljezjima. ja sam jako zadovoljna svojim vlastitim napretkom, ali me uvijek iznova zaboli pri "povratku sina bića iz crne lagune"...
Ma ja mislim da nije stvar u tome da je odnos prema jednom djetetu negativniji nego prema drugom, barem kod mene, nego kad sam iscrpljena i moram stvari riješiti na brzinu instinktivno doziram koliko negative klinci mogu primiti u skladu s dobi i izdržljivošću. Znam da zvuči proračunato, Lutonjice, ali mislim mama koja je vezana za svoje klince nikad ne "pukne" na način koji naši klinici ne bi mogli podnjeti. I ja sasvim drugačije graknem na Dominika ili Dianu, ali mislim da nije bitno koliko to "gore" ili "bolje" izgleda sa strane nego su naši karakterni odnosi različiti i nešto što je jednome koma drugi niti ne primjeti i obrnuto. Ja sam jednom stvarno u šali jer smo se zezali oko Jaruna i bilo je vruće špricnula u po glavi iz boce vode Do i Di koji su nešto cendrali, Di je umrla od smijeha i naravno zalila se vodom od glave do pete (riba po horoskopu), a Do je to smatrao smrtnom uvredom i još pola sata smo slušali njegove planove za osvetu zbog poniženja i niti jedna isprikanije pomogla. Eto, a ja čak i nisam bila ljuta.
Malo sam se zaplela, ali htjela sam reći da je normalno da smo sve "gori" prem klincima što su stariji, oni mogu podnjeti postepeni sve veću razinu frustracije i vrijeme je za lekciju mama je od krvi i mesa i ljudi griješe, ali i uče na greškama.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom