....ako ste uopce preboljeli sve lose stvari koje su vas kroz djetinjstvo pratile, a koje su dosle prije svega od roditelja, pod krinkom ispravnog odgoja?
Ovo sam namjerno stavila pod izazove roditeljstva jer me zanima koliko greske vasih roditelja (ne bih sada o njihovim dobrim namjerama ) utjecu na vas sadasnji zivot i samim tim na zivot vase djece.
Naime, o cemu se radi; ponekad, nekad rijetko, nekad cesto, uhvatim se kako radim djeci iste gluposti radi kojih sam se kao dijete osjecala osramoceno, ponizeno, jadno, nevoljeno i utuceno. Dok sam imala samo Z. bilo je lako. Nas dvije smo bile uglavnom same, a puno gresaka mog software-a nije dolazilo do izrazaja. Povremeni ispadi su bili jako rijetki. Medjutim, sad kad imam troje djece, nekad me zna uhvatiti i to gadno: dajem zajedljive komentare, derem se bez razloga i pritom ne biram ni ton ni rijeci. Uglavnom, kad se nadjem u nekim obicnim, bezveznim, svakodnevnim situacijama s djecom, osjecam se i sama ko neko jadno, malo dijete kojemu je mama za kaznu bacila najdrazu igracku i smece, dodijelila uz to par pljuski i zabranila da place jer inace......
Ono sto meni nije jasno je zasto??? I kako da se oslobodim iz tog zacaranog kruga jer valjda ne postoji niti jedna vecer, a da ja ne odem na spavanje s osjecajem griznje savjesti? Zasto imam osjecaj da se pretvaram u svoje roditelje, a toliko me bolio njihov nacin odgoja i njihov nepredani, egocentricni i ponekad okrutni pristup meni kao ljudskom bicu?
Odvratno mi je najvise to sto se trudim. Kad pogrijesim, izvinjavam se djeci. Objasnim da nisu one krive jer je moja reakcija losa. Ali, dokad tako? Zasto se tako tesko kontrolirati? :/