Bravo, MamaRibice! To je dobar "attitude"!
 |
|||
|
|
|||
Bravo, MamaRibice! To je dobar "attitude"!
Stvarno teška i dobra tema. Zorana, i druge koje prolazite kroz ovaj problem – ja mislim da ste divne mame i da bi vam zakonom trebalo zabraniti grižnju savijesti. Drugo je, naravno truditi se mijenjati loše obrasce. A treće je (a možda i treba doći prvo), ovo što Zorana spominje – preboljeti.
Ja sam još mlada mama (ne toliko po godinama, koliko po Bartolovim mjesecima) pa ću se s ovim konkretnim problemom u odnosu tek sretati, ali sa problemom ‘kako preboljeti’ imam iskustva.
Također ne vjerujem u rasprave s roditeljima, koji su svoju dužnost ionako već na ovaj ili onaj način odradili. A oprostiti se može u sebi i bez da te netko traži oprost. Ja sam odrastala velikim dijelom – uf – reklo bi se ‘nikad više’, ali da danas sama moram napisati poželjan scenarij, napisala bih isti takav jer me upravo taj doveo do onog što sam i gdje sam danas. Možda je malo premaštovito, ali ja volim vjerovati da je i moj Bartol odabrao nas za roditelje baš ovakve kakvi jesmo i da mu mi baš takvi trebamo da bi on u životu ostvario sebe. To me rješava umišljene odgovornosti i daje mi slobodu da djelujem iskreno (ali ne umanjuje roditeljsku odgovornost).
Podijelila bih s vama jedan svoj san, koji mi se desio u periodu kad sam sama sa sobom intenzivno prolazila taj proces - preboljeti. Riskiram još jedan dugi post kao i da mnogi neće shvatiti što sad ja to tu pišem, s nadom da će nekom tko se možda nosi sa sličnim problemom pomoći da stvar sagleda iz nove perspektive.
Sanjam kako ja trebam doći na svijet i negdje odozgo gledam kako jedan mudar striko ljudima koje poznajem dijeli nekakve šarene pakete. Dolazi moj tata koji je u tom snu mlad i meni izuzetno drag. Prima svoj paket, gleda unutra i kaže: ‘Neću, zašto ja baš taj!’ Onako kao dijete kad ga zapadne nega grda igračka. ‘Pa, mrzit će me.’ A striko mu kaže: ‘Možda. Ali s vremenom će shvatiti.’ Njemu to baš nije neki nagovor, i dalje se duri. Striko nastavi: ‘Tvoja uloga je najvažnija. I samo najhrabriji će uzeti taj paket.’ On stoji, sad malo razmišlja i na kraju ipak kao dijete važno odlazi sa svojim paketom u rukama.
Danas tata i ja imamo lijep odnos. Nikad nismo ‘sve raspravili’, a što se mene tiče ni ne moramo. Ako će on imati potrebu, ja imam snage. Zanimljivo je, možda je slučajnost, ali otkako sam ja preboljela, bez da sam mu to ikad rječima rekla, on je doživio veliki skok u vlastitom razvoju. Ponakad me na nedjeljnom ručku obuzme toplina i pomislim kako smo zapravo svi dobili šansu za jedan novi početak. I on i ja i oni koji tek dolaze.
Sa jednim djetetom je sve moguce. I biti smiren, naci vremena za igru/pricanje, kuhanje dok se dijete samo par minuta zabavi...a kada je dvoje onda je tesko...
Ja ne primjecujem da licim svojim roditeljima u svom ponasanju prema djeci. Moj otac je bio dosta strog (nije nas nikad tuko) ali smo ga se ipak nekako 'bojali'. Mama je bila opustenija uz rijetko kaznjavanje iskljucivo 'pruticom'. Ali ipak smo ju gledali kao 'nestorgog' roditelja. Dok smo postajali samostalniji ona bi znala kriti nase neke postupke od oca...
Meni je jedna stvar ostala u sjecanju oceva nervoza i zelja za tisinom sa 5! djece u kuci... :? I rekla sam mu to skoro. Rekla sam da me to bililo kada mi je jedanput rekao da su moja djeca van moje kontrole...
Cesto dreknem na MM jer bi on nekad mir kada su djeca najzaigranija i najveselija. Ne zelim da prolaze kroz sto sam ja prolazila, naka se smiju dok su mali...zivot je gorak i kratak
Meni je muz prije dva dana rekao da ce se moj odnos s roditeljima popraviti tek kad ja skinem njima taj teret s ledja. Teret krivnje. Kao, oni jako dobro znaju da su pogrijesili, iako to nikad ne bi priznali i iako se uvaljuju u te epizode kolektivne amnezije kad su u pitanju neke delikatne i konkretne stvari koje su uradili.
E sad, imala sam ja nekakve periode u kojima ih nisam optuzivala i u kojima smo imali koliko-toliko opusten odnos. Znaci, bez nekih vecih opterecenja s moje strane. Ali, iz nekog razloga mi se cini da u takvim trenucima oni koriste guzvu i pokusavaju indirektno progurati nabijanje griznje savjesti i sve sto ide uz to. Drugim rijecima: imam osjecaj da to tumace pogresno i da moje neoptereceno ponasanje i neoptereceni stav tumace kao moje priznanje krivnje i pokusaj da time rijesim ono sto sam citavo vrijeme pogresno radila.To indiciraju nekim iznenadnim, kao usputnim komentarima i sl. I naravno, nakon takvih situacija, ja se ponovo osjetim lose, ponovo osjecam staru ljutnju i gorcinu i pomislim kako sam ustvari glupa i naivna jer uvijek iznova ocekujem nesto drugo. A nikako da prihvatim da to drugo nece nikad doci.
A ovo sto marta spominje je problem za sebe....Ja jos uvijek nikako da prihvatim da to nisu one idealne, nepogresive osobe kakvima ih je dijete u meni smatralo. :/
Zorana, oni se ponašaju kao emocionalni vampiri
nema tu pomoći
znaš ih kakvi su, i jednostavno ih stavi na dobru distancu
ja držim distancu prema materi sve dok mi se ne upetlja u odgoj i prehranu Nere
tada grizem, bez pardona
trebale su mi 4 svađe da prekine maloj davati sok za razrjeđivanje
zorana, slozila bih se s tvojim muzem...i dodala, iako su rod. vrlo vazni nisu presudni
Mislim da postoji vise nacina kako izaci na kraj sa roditeljima s kojima se ne slazemo odnosno koji nas uvlace u neke svoje igre.
Jedan je taj da se osamostalimo - ja sam odabrao taj put. Iako se nisam mogao osamostaliti stambeno sve do moje 30. godine, vec od 20. sam se sam izdrzavao (uz pomoc stipendije odnosno radeci preko student servisa) i davao dio tog zaradjenog novca u zajednicko kucanstvo obzirom da smo bili vrlo loseg imovinskog stanja. Vrlo sam ponosan na cinjenicu da od 20. rodjendana, dakle od 1. godine fakulteta, vise nikad nisam primio nikakav novac od roditelja.
Iako se zbog spomenutog loseg imovinskog stanja nisam uspijevao odseliti od roditeljske kuce, u njoj sam bivao koliko je najmanje moguce - najcesce samo za spavanje te kad je trebalo nesto raditi. U to doba sam se odijelio od njih i emocionalno - naravno, da mi nije bilo sasvim svejedno sto se sa njima desava, no od njih vise nisma ocekivao nikakvu potporu, niti emocionalnu, savjetodavnu niti iakkvu drugu.
Nakon toga je doslo 6 godina boravka u inozemstvu sto mi je donijelo jos puno jaci osjecaj samostalnosti. A kada sam se vratio u Hrvatsku namjerno sam kupio sa MZ stan u drugom dijelu grada kako bi nas dijelilo desetak km udaljenosti.
Dakle, na neki nacin je to bio i bijeg, no obzirom da sam uvijek odrzavao kontakt sa njima, a nakon očeve smrti (on je bio uzrok problema) sa mamom sam u sasvim dobrim odnosima, ne vidjamo se niti cujemo cesto, ali pomazemo si kad treba, pokusamo razumjeti jedno drugo ...
Moja mladja sestra je pak odabrala bijeg, odselila se cim je mogla u zemlju na drugom kraju naseg kontinenta i vraca se u domovinu sto je manje moguce, prekinula je sve veze ovdje osim sa mnom i mamom i ne osjeca vise nikakvu vezu sa ovim gradom, krajem, zemljom.
Naravno, postoji i mogucnost konfrontacije ... mislim da je to ipak za ljude jacih zivaca, a rekao bih da takvi stalni sukobi dovode samo do trajnog trovanja zivota - njih vise ne mozemo promijeniti, dakle bolje je maknuti se od njih fizicki i emocionalno.
Pokusavam se sad sjetiti da li me je kad smetalo to sto u posljednjih 20 godina nisam vise "računao" na njihovu emocionalnu i drugu podršku i ne mogu se sjetiti da mi je to na ikoji način nedostajalo - to sam zamijenio sa podrškom mmojih prijatelja, odnosno svih meni bliskih osoba.
nisam preboljela i zaklela sam se da nikad neću neke stvari napraviti...
odnosi s mamom su više nego dobri ali s ocem se čujem iz neke pristojnosti... i nemam namjeru to mijenjati iako je to šteta i za mene...
To je istina.da ce se moj odnos s roditeljima popraviti tek kad ja skinem njima taj teret s ledja
Ja sam to uspjela onda kad su oni prihvatili mene kao roditelja, kad su prestali komentirati moj odnos prema mom djetetu, moj nacin roditeljstva i kad su skuzili koliko dobroga izlazi iz takvog odnosa i poceli se vrlo slicno (i dijametralno suprotno onome kako se tata ponasao prema nama) ponasati prema svojoj unuci. Kad su me prihvatili u aspektu roditeljstva kao ravnopravnu odraslu osobu, odnos nam je krenuo bitno na bolje, neopterecen prosloscu (osim kad sestra ima intenzivno psihoterapiju pa krene sa mnom analizirati neke prosle dogadjaje pa mi "zamuti" sadasnji odnos time).
Ponekad me zivcira kad se "ne sjecaju" nekih dogadjaja, ali mogu prijeci preko toga jer mi je vazno da su napravili napor i promijenili se kako bi njihov odnos s unukom bio kvalitetniji.
BB, bili se to dogodilo da oni nisu promijenili svoj odnos i da se odnose prema unuci isto kako su se odnosili prema tebi?
Naravno da ne bi.BB, bili se to dogodilo da oni nisu promijenili svoj odnos i da se odnose prema unuci isto kako su se odnosili prema tebi?
Da ja osjecam i vidim da ne postuju nimalo nase/moje roditeljske izbore (u onom dijelu u kojem mislim da su njihovi bili destruktivni) u bitnim stvarima, nas bi odnos bio puno drugaciji (losiji i sluzbeniji), vjerojatno nepostojeci.
Npr. starci su pusili pred nama u zatvorenom, cijelo nase djetinstvo, ali je stari (mama ne pusi vise) pristao ne pusiti kad je Ema u gostima i izadje iz kuce na hodnik zgrade (nemamo balkone) pusiti ako mu je sila, samo da ispostuje moj stav da je to izuzetno stetno za dijete i da ne dozvoljavam pusenje u Eminom drustvu, u zatvorenom prostoru, "cak" ni uz otvoren prozor (iako osobno misli da pretjerujem).
Moji su bili jako povrijedjeni kad su shvatili da nemaju tolike ovlasti nad zivotom moje djece...ne tolike kolike bi oni htjeli ili smatrali normalnima. A, posto je moj tata oduvijek bio tip osobe koji se na svaku sitnicu beskrajno uvrijedi i takav bude danima, tako je bilo i s ovim. Onda se poceo indirektno sa mnom prepucavati, preko djece. Npr. jedna od bezazlenijih situacija je izgledala tako da smo mi sjeli za stol s mojima. Zorka je tad bila mala, mozda je imala oko dvije godine. I ja sam ga vise puta zamolila da joj ne daje nesto da jede, nemam pojma vise o cemu se radilo. I on je upravo to stavio na stol i nekim posprdnim tonom se obratio djetetu: tebi mama i tata ne daju da TO jedes.
Uglavnom, uvijek se nadje uvrijedjen u svim situacijama u kojima je on postupao s nama drugacije. I onda se uvali u depresiju, prica o tome kako svi imaju sa djecom i unucima normalan odnos, a jedino kao oni moraju paziti na svaku rijec.
U medjuvremenu su postali malo pazljiviji, prilicno su na distanci i paze kad i sta kazu djeci. Ali, sestrin sin koji zivi s njima prolazi stvarno gadno.
Sto je najgore, oni uopce ne vide sta i kako pogresno rade.
Moja mama od sebe pravi zrtvu trogodisnjeg djeteta.
Uglavnom, moji roditelji su uzasni, uzasni nabijaci osjecaja griznje savjesti i upravo mi je nevjerovatno u kojim razmjerima to rade.
Tatek, kako ti to sve objasnjavas djeci?
evo ako će vam pomoći moj stav vezan uz ovu temu.
1. zašto smo skloni samo osobine koje ne volimo kod sebe pripisati roditeljskom naslijeđu, a za sve osobine koje cijenimo kod sebe smo sami zaslužni? i u jednom i u drugom (ili niti u jednom niti u drugom) ima nešto zasluge naših roditelja
2. isto vrijedi i za naše ponašanje prema djeci - svaki put kad napravimo nešto neprimjereno skloni smo to pripisati usvojenim obrascima, a za sve divne postupke prema djeci (kojih je sigurno više od onih prvih) smo eto, samo mi zaslužni i tu otjecaj roditelja uopće ne vidimo
3. ako u postupcima prema djeci koje ocjenjujemo negativnim, vidimo djelomice i roditeljski utjecaj, onda i kad je riječ o našem odgoju, teret krivnje treba raspodijeliti i na prijašnje generacije i njihov utjecaj
naravno, stav je temeljen na pretpostavci da od strane roditelja nije bilo psiho-fizičkog zlostavljanja. ako je taj slučaj, onda glasam za kvalitetnu psihoterapiju.
mamaribice i cvijeta73 - super razmisljanja...
za cvijetu73:
1. ja sam kombinacija: genetike, horoskopa, odgoja, okruženja, ali i mene same
dobre osobine nisu bitne za ovu raspravu
2. energiju trošim samo na ono šta nevalja, potražim uzrok pa riješenje
3. nebitno tko je kriv, bitno je uvidjeti grešku i krenuti ispravljati
mojoj mami je najbitnije tko je kriv, i ? time problem nije riješen
za riješavanje problema i sl. definiranje da li je problem usađen odgojem ili ne , definira i način riješavanja
teže je mjenjati usvojene obrasce, jer su ubetonirani u podsvijest
4. naš zakon definira batine (šibom po dlanu/guzi) kao fizičko zlostavljanje, i prema tome, ja i moj brat jesmo bili fizički zlostavljanja
samo mama nije to znala
ja imam usađen "refleks" da udarim malu (2g), ruka poleti , samo moj razum je zaustavi na vrijeme
ja nisam loša osoba, ja ne želim malu udariti, ali usađen "refleks" je poprilično jak
znam razlog zašto ga imam, znam i razlog zašto ga moram kontrolirati do potpunog brisanja (nadam se)
Ja sam dobivala po guzici,toga se ne sjećam ali mama kaže da jesam često.I reći da me je zlostavljala mi je
Ponavljam neke njene riječi i nije mi žao,ne lupam se po glavi zbog toga.Djecu odgajam na svoj način a volila bi da mogu biti kao ona.Ali nisam toliko strpljiva ni blaga kao ona.
Otac je bio sve samo ne otac.Nikad nisam za njega osjećala ono što bi trebalo,nije ni on valjda za nas.Od njega nemam nekih ozbiljnih trauma ali zbog njega imam problema u braku.Od malih nogu naučena sam da su muškarci idioti,nemam poverenja u nikog muškog roda,kad vidim tate sa djecom prva asocijacija mi je da su s njima jer moraju a ne jer žele.Pokušavam izbaciti te neke stvari i radim na sebi ali znam da mom mužu nije lako.Koliko god on bio dobar tata i trudio se ko pas oko svega,u meni postoji to nešto što me koči u puno stvari.
TrinaTrina prvotno napisa
Ja sam dobivala po guzici,toga se ne sjećam ali mama kaže da jesam često.I reći da me je zlostavljala mi je
Ponavljam neke njene riječi i nije mi žao,ne lupam se po glavi zbog toga.Djecu odgajam na svoj način a volila bi da mogu biti kao ona.Ali nisam toliko strpljiva ni blaga kao ona.
Otac je bio sve samo ne otac.Nikad nisam za njega osjećala ono što bi trebalo,nije ni on valjda za nas.Od njega nemam nekih ozbiljnih trauma ali zbog njega imam problema u braku.Od malih nogu naučena sam da su muškarci idioti,nemam poverenja u nikog muškog roda,kad vidim tate sa djecom prva asocijacija mi je da su s njima jer moraju a ne jer žele.Pokušavam izbaciti te neke stvari i radim na sebi ali znam da mom mužu nije lako.Koliko god on bio dobar tata i trudio se ko pas oko svega,u meni postoji to nešto što me koči u puno stvari.
I ja sam znala dobiti po guzi, ali moja mama je, kad bi to napravila, znala da je pogriješila i bilo joj je žao. Nije to smatrala nekom dobrom odgojnom metodom i da time može riješiti sve. Jednostavno u danom trenutku bi poludila pa nas lupila. I ne zamjeram joj to jer je bila u specifičnoj situaciji...
Ja svoju djecu nikad nisam udarila i nadam se da nikada neću. Kažem "nadam se" jer se iskreno nadam da ću uvijek imati tu samokontrolu i da ću uspjeti riješiti neke konflikte na drugi način.
Ma mojoj nije bilo žao niti je meni žao.Htjela sam se nadovezati na MGrubi koja je napisala da je nju njena mama zlostavljala.Ja to ne smatram zlostavljanjem,od toga nemam traume niti svoju mater krivim zbog stvari kojih se ni ne sjećam.Ustvari,meni to nije ni vrijedno spomenaTrinaJa sam dobivala po guzici,toga se ne sjećam ali mama kaže da jesam često.I reći da me je zlostavljala mi je
Ponavljam neke njene riječi i nije mi žao,ne lupam se po glavi zbog toga.Djecu odgajam na svoj način a volila bi da mogu biti kao ona.Ali nisam toliko strpljiva ni blaga kao ona.
Otac je bio sve samo ne otac.Nikad nisam za njega osjećala ono što bi trebalo,nije ni on valjda za nas.Od njega nemam nekih ozbiljnih trauma ali zbog njega imam problema u braku.Od malih nogu naučena sam da su muškarci idioti,nemam poverenja u nikog muškog roda,kad vidim tate sa djecom prva asocijacija mi je da su s njima jer moraju a ne jer žele.Pokušavam izbaciti te neke stvari i radim na sebi ali znam da mom mužu nije lako.Koliko god on bio dobar tata i trudio se ko pas oko svega,u meni postoji to nešto što me koči u puno stvari.
I ja sam znala dobiti po guzi, ali moja mama je, kad bi to napravila, znala da je pogriješila i bilo joj je žao. Nije to smatrala nekom dobrom odgojnom metodom i da time može riješiti sve. Jednostavno u danom trenutku bi poludila pa nas lupila. I ne zamjeram joj to jer je bila u specifičnoj situaciji...
Ja svoju djecu nikad nisam udarila i nadam se da nikada neću. Kažem "nadam se" jer se iskreno nadam da ću uvijek imati tu samokontrolu i da ću uspjeti riješiti neke konflikte na drugi način.
Da li je netko bio na nekom kvalitetnom psihološkom savjetovanju? S obiro mda nas sve u raznim stupnjeivma muči ne prenošenje negativnih obrazaca i uglavnom povremneo pucanje po šavovima zanima me da li je netko bio na nekoj terapiji ili savjetovanju koje bi mogao preporučiti? Kakva je škola za roditelje hrabrog telefona? Ja sve češće mislim da bi mi dobro došla barem neka grupa za podršku...
kad si beskrajno strpljiva sa svojom nerom i kad je beskrajno voliš, i kad s njom pregovaraš oko kupanja i kad paziš na njenu prehranu i kad sebe preispituješ u svojim postupcima prema njoj - da li i tada znaš razlog zašto imaš TE osjećaje? pa nije ni to s neba palo, mora da i u tome ima djelić roditeljskog naslijeđa i usvojenih obrazaca.
moj post nije pisan u cilju samoanalize ličnosti, nego u cilju prevladavanja gorčine u odnosu s roditeljima, odnosno u cilju što boljeg neopterećenog odnosa s njima (ukoliko nam je do toga stalo). u tom smislu, krivnja itekako igra veliku ulogu, i u tom smislu sam mislila kad sam napisala onaj dio o njenoj preraspodjeli i na bivše generacije.3. nebitno tko je kriv, bitno je uvidjeti grešku i krenuti ispravljati
mojoj mami je najbitnije tko je kriv, i ? time problem nije riješen
za riješavanje problema i sl. definiranje da li je problem usađen odgojem ili ne , definira i način riješavanja
teže je mjenjati usvojene obrasce, jer su ubetonirani u podsvijest
evo našla sam nešto na stranicama modusa i nešto na ti-si-sunce Ima li netko iskustvo za podjeliti?
(ukoliko nam je do toga stalo). .[/quote]
točno
nije mi više bitno, digla sam ruke
imam 30g, završen težak fax, skupljam znanje za roditeljstvo, dokazano ispravne pristupe ...
pa ipak mi sve to osporava, podcjenjuje ... kao da mi je 10g
Nera se odviknula pelena sa 18mj, pa ipak mi nije vjerovala i tupila da je to nemoguće prije 3.g, da forsiram, da matletiram dijete .. a ispred nje stoji mala i traži tu-tu (kahlicu)
umorna sam
više mi nije bitno
samo režim kad je Nera u pitanju, nju moram štititi
zlostavljanje.. teška riječ
no to je to, prema našem zakonu
već sam na jednom drugom topicu napisala nešto o knjizi Kako su vas zaje...(misli se na roditelje) O. Jamesa.
u svakom slučaju knjiga (koja nije o odgoju već njegovim posljedicama) odgovara na neka od pitanja koja su ovjde postavljena. autor piše o tome kako nas kao ljude više određuje odgoj, a manje genetika.
a što se tiče nekih loših odgojnih obrazaca, koje se prenose s koljena na koljeno, naprosto je riječ o tome da su nam ti obrasci ponašanja usađeni u najranijoj dobi (tek kad sam pročitala tu knjigu shvatila sam svu važnost poruke-Prve tri su najvažnije). ono što nam se govorilo/radilo do naše treće godine, ono čega se uopće ne sjećamo, zapravo najviše utječe na razvoj ličnosti (bar tako tvrdi autor, a sve je potkrijepljeno nizom istraživanja).
pa tko ima vremena, a ne da mu se ići na psihoterapiju, nek uzme knjigu, jer je ista zgodna i zbog toga što se psihoarheologijom može "iskopati" gdje su nas to roditelji "oštetili".
ja sam, među ostalim, otkrila da su me roditelji prilično maltretirali što se tiče hranjenja. mislim znala sam to i prije, ali dok nisam pročitala knjigu nisam "osvijestila" da su mi shebali odnos prema hranjenju...
što je najgore ni moje dijete ne želi jesti na žlicu i kao da se sve posložilo da se isti obrazac ponovi. no, srećom da su mi roditelji usadili i nešto dobroga, poput želje za znanjem, pa sam pročitala par knjiga i ipak nisam otišla tim putem...
Ovo je stvarno sjajna tema i razlog zašto ja želom biti bolji roditelj mom djetetu nego što su meni bili moji roditelji.
Problem kod mojih roditelja je bio taj što se baš i nisu bavili s nama (imam starijeg brata), nisu nam čitali, pisali s nama zadaće, igrali se, nisu nas hvalili kada smo to zaslužili ili samo zato. Ali kada je terbalo reći neku kritiku tu nisu birali riječi. Bili smo često krivi, a da nismo zanli zašto. Na pitanje su nam uvijek odgovarali da dobro mi znamo zašto. Ja svom djetetu od 3.5 godine svaki postupak, svaku kaznu, ukidanje povlastica objasnim koliko puta je potrebno.
Posljedica je svega toga da imam kronični manjak samopouzdanja i samopoštovanja, volim biti sama i ponekad mi je društvo u kojem se trebam dokazivati vrlo naporno. Na mom djetetu se je to osjetilo jer se je svega bojao, počeo je mucati. Kap koja je kod mene prolila čašu je bila kada mi je muž rekao da ponekad vrlo sličim tati. Tada sam definitivno znala da moram nešto poduzeti.
Krenula sam na Reiki kod jedne prekrasne osobe i osvjestila neke stvari, kao npr. da u mom djetetu vidim sebe i da njega, odnosno sebe, želim zaštititi od odraslih. To ga je jako gušilo i reflektirao je moje strahove i nemogućnost izgovaranja što me tišti.
U meni je još dosta potisnute ljutnje i agresije prema njima, ali radim sada dosta na sebi, na odnosu s njima i prema mom djetetu i pokušavam im oprostiti. Znam da su njihove namjere bile dobre i da su radili onako kako su najbolje znali, ali ne mogu shvatiti da se nisu niti potrudili biti bolji roditelji. I danas me izbace iz takta ponašajući se prema meni kao prema malom djetetu.
A opet, s druge strane, prema mom sinu su prekrasni, uskoče mi kada je potrebno, čuvaju ga, pa tako to sve kompenziram. Da je lako, nije, ali pokušavam u njima naći samo ono dobro i znam da me vole, mada to pokazuju na čudan način.
Mislim da je za sve nas najvažnije da smo si osvjestili te stvari, da se trudimo biti bolji roditelji ne ćineći pogreške koje su činili naši roditelji i da to naša djeca osjećaju. Moj sin je sretno dijete, koje se puno smije, gledam u njemu malog čovjeka, cijenim njegovo mišljenje i mislim da je to dobar put. Kako će moj dogoj utjecati na njega to će mi reći, vjerojatno vrlo brzo, jer želim s njim imati otvoren i iskren odnos.
znaš koju knjigu za "popravak"?
takvu još nisam našla.znaš koju knjigu za "popravak"?
meni je bilo dovoljno osvijestiti gdje su me zeznuli. sad nastojim to ne ponoviti s novim naraštajem.
ja sam u kuhinju na zid naljepila rodin prospekt ne po guzi sa popisom alternativa za fizičko kažnjavanje i isprintala searsove neke savjetiće i zaljepila u hodnik, ovaj topic mi je pomogao da shvatim da ne moram mlatiti dijete iu uvjerenja da bih trebala pomoćNaljepit ću si i na čelo , ako treba samo da na vrijeme preusmjerim svoje ponašanje prije nego dođe do onog ne moguuu višeee i ne znam kud.
Osim toga danas smo Dominik i ja zajedno na izazovu, ako ja ne budem vikala, a on ne bude naguravao i lupao seku on dobava natrag igračke koje mos stavili na pauzu, a ja knjigu koju inače čitam. Eto odlučila sam odgajati sebe zajedn s djecom. Dršte fige da se nova taktika održi. Možda zvuči debilno, ali rijedi pokušati. Sve je bolje od "scena" po stanu.
oprostite na gomili tipfelera. Shvatile ste.
ali zbog toga nemamo pravo zlostavljati druge
mislim da je problem kulturoloski, mi smo nacija kod koje bas i ne postoji dogovor, pregovaranje i kompromis. u pravu je onaj koj jace vice, ko je veci, jaci i ko bolje lupa sakom po stolu
moguce je ziviti drugacije, moguce je ne praskati i ne dati si za pravo da se istresemo na nekome (ko nam je vec prvi pri ruci) kad smo umorne, pa automatski smijemo biti ljute i automatski smijemo urlati na sve oko sebe
ljuti ljudi nisu ugodno drustvo, a cesto su im i klinci takvi i cesto ih druga djeca izbjegavaju, cesto se u vezama na tim "ljuta sam" reakcijama partneri udalje, bjeze od takvog zlostavljanja
ljutnja kao emocija postoji
djetetu se treba pokazati društveno prihvatljiv način nošenja sa tom ljutnjom
zatomljivanje i gutanje negativnih osječaja nije dobro za nikog, dobiješ "čir na želudcu" i nitko ne shvaća šta ti je, emocionalna izolacija
vikanje (ako ćemo cjepiti, za mene to je povišen glas, a ne dernjava iz petnih žila) je ok, sve dok je ne prati korištenje izraza i rečenica kojima se napada druga osoba (to je gaženje tuđeg integriteta, to nije uredu i u klasi je kažnjavanja)
vikanje: pusti me, ljuta sam!
ne napada nikog, nego daje do znanja kakva je emocionalna situacija
time se daje obavijest i ne traži se "čitanje misli" od ostalih ukućana
osim toga, time drugi ukućani mogu na osnovu dane informacije odlučiti kako će se nastaviti ponašati i nadalje preuzeti odgovornost za posljedica, odluka je bila njihova
kod mene su dva stupnja ljutnje, prvi je glasan (slično gore navedenom) a drugi je tih (tad sam bijesna, ne ljuta)
osim tog izraza postoji:
-enti miša! - blaža verzija teže psovke
-enti smokve! -//-
to šta sam napisala se odnosilo na osječaj da je majka ne-majka ako je ljuta i frustrirana, da majka "savršena" ona koja se nikad ne ljuti, nikad ne povisi glas, nikad ne lansira čarape u zid....
Meni je super kad čujem Dianicu kako viče Dominiku "sad sam ljuta!" znam gdje je to naučilaA zvuči jako moćno od nekog ko ima tri godine.
Zato sto od Zare ocekujes da bude velika sekaA i ona je ustvari veliko dijete, samo malkice vece od Margite
Znam, isto mi se to dogodilo i jos uvijek se desava :/
Uhvatim sebe da govorim Editi "Pa dobro, ako Samiju moram 100 puta reci, ne moram tebi" :/
ma znam. ali tako je teško izbaciti iz glave to da je ona velika, a margita mala. trudim se.
I meni se to isto događa.
Nedavno sam našla sliku moje L kako drži seku kad je došla iz rodilišta. Tek sad vidim kako je onda mala bila (mislim na stariju)...
Mala curica.
identično ovako i kod meneNedavno sam našla sliku moje L kako drži seku kad je došla iz rodilišta. Tek sad vidim kako je onda mala bila (mislim na stariju)...
Baš sam jučer imala (opet) priliku vidjeti na kakvom sam to tlu izrasla i da više ništa ne napravim na sebi do kraja života - napravila sam i više nego dovoljno. A nemam namjeru stati
Uvijek sam govorila da mi je drago da sam AA dobila nakon godina psihoterapije jer sam sigurna da bi situacija bila puno ružnija i sličnija onoj u kojoj sam odrastala. I da, svejedno povremeno pucam po šavovima i viknem, pa se kasnije grizem, ali znam da puno toga što je meni bilo napravljeno ne bih napravila svom djetetu ni za milijun godina. Moji pozitivni obrasci odgoja nisu naučeni od mojih roditelja; voljela bih da jesu.
Odustala sam od savršenog roditeljstva, sad pokušavam proći s minimalnom štetom. Spašava me (nas) što MM ima upravo osobine koje mi fale, usvojene obrasce koje ja nemam i ne mogu samo tako iščupati iz rukava i on ih bez problema prenosi na našeg sina (a i na mene se ponešto očeše).
ma ja sam se skoro rasplakala kad sam vidjela onaj njen pogled na slici
joj nemoj
ok, neću nas ubijati u pojam više
jedna od stvari koje ja naucih od svoje psihoterapeutice (vise je volim zvati uciteljicom zivota) je to da i najlosiji roditelji nam ostave dobre stvari - npr. cinjenicu da sad znamo da tako sigurno necemo odgajati svoje dijete, pa i to je nesto... 8)
Mislim da je najbitnije "osvijestiti" problem (hvala Bogu na psihoterapeutima!). Nije to baš lako jer situacije eruptiraju u sekundi, i često treba reagirati odmah, a tko se onda može svladavati i osvještavati probleme. Ali praksa čini čuda. Još jedna dobra metoda je razmišljati i predviđati raznorazne moguće konfliktne ili problematične situacije, i o različitim načinima kako dobro reagirati na njih, što reći, što učiniti. Tako da kad se dogode ovakve situacije, onda više manje znamo što činiti. Mi koji smo proživjeli (i preživjeli) odgojne greške naših roditeljima znamo i kako ne treba reagirati. Naravno da ja to sve znam lijepo školski napisati, ali kad se nađem u situaciji, često sve ode u krivom pravcu. Ali trudim se. Korak po korak. Zadala sam si nekoliko pravila za koje bih voljela da budu konstante: nema vikanja (priznajem, ovo nekad prekršim), nema usporedbi s drugima, nema sarkazma i ponižavanja...
Malo sam se razmahala, ali ovo mi je dobro došlo kao još jedna metoda osvještavanja, čisto da samu sebe podsjetim na neke stvari...
Mogu meni na pp preporuke za psihoterapeuta, meni sve to što tražim ovako službeno :/ - ne znam nepovjerljiva sam. Kod mene je usljedilo poboljšanje otkad idem spavati kad i klinci i odmaram se svaki tren bez grižnje savjesti (
1 umor
2 produljeni boravak u stanu
3 zdravstvene panike (uključuju 1 i 2 + strah+ ja sam kriva nisam dobra roditelj zato su prehlađeni, imaju alergije, nisam pazila na x, y...) pa nadrapa onaj koji je zdrav
4 preveliki zalogaji (u kući tjedan dana i onda prvi dan kad prođe prehlada mi u šoping, na kavu, predstavu i onda bum iscrpljenost i gubitak kontrole i)
5 Do i Di previše ili premalo zajedno, svaki se mora izigrati sa svojom ekipom inače... A ako su predugo razdvojeni onda opet faza prilagodbe
Sad sam u fazi preduhitrivanja 1, 2 i 4 i 5 i dobor mi ide a za 3 mi se čini da trebam stručnu pomoć ili barem savjetovanje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom