Nikakav specijalan postupak nije neophodan Skupiš potpise, osnuješ NGO, registruješ je u opštini i sudu i imaš organizaciju To bar nije teško u BIH, jer raznorazna udruženja niču kao glive poslije kiše. Najčešće kao način da se nešto "na divljaka" zaradi... I to je, u stvari, ono loše u cijeloj priči. Ljudi ne znaju, neće i ne žele "raditi za džabe" tj. ljepše rečeno volontirati. Sinonim za udruženje ili NGO je "laka zarada" jer su osnivane na inostranim donacijama, za, najčešće bezvezne svrhe. I ničemu nisu služile osim da se nekoliko ljudi/žena uhljebi. Dok ima inostranih novaca, nešto i šljaka, ima i po neki volonter. Kad love nestane, i udruženje se gasi Znam to jer sam imala prilike "nasukati se" u nekoliko prilika. Kreneš sa entuzijazmom, ništa ti nije teško, a onda vidiš da ti radiš iz ljubavi, često o svom ličnom trošku, a neko za to prima novac... Pa se naljutiš... i naravno, odustaneš. Mislim da, na žalost, kod nas siromaštvo populacije ne dopušta još uvijek volontiranje kao hobi (u nedostatku boljeg izraza). Jer ne možeš od gladnih trbuha očekivati da rade za Dž, kad vide da neko to isto radi za više nego pristojne novce... Trebaće nam dugo, dugo da se riješimo tog ratnog i posljeratnog zaostatka... Dotle možemo da se divimo kako negdje drugo to nekome drugome polazi za rukom i da :D i svemu što su uspjeli