- kad vidim da je 8.15 (naravno ujutro) meni se smješak okrene oko glave. jer znam da je natezanju oko jela, oblačenja, pranja zuba, dovikivanja.....kraj i da se kreće u vrtiiiić :D i da ću bit "svoj čovik" do 16 sati. i da će me povremeno posao zgazit, ali nitko mi neće mamakat 832 puta u jednoj minuti, nitko neće ronit krokodilske suze jer sam na krivo misto ostavila zgužvani papirić, nitko se neće bacit na pod i valjat ko prase i pri tome još urlat da se zidovi tresu.....
- kad joj navečer pročitam priču i poljubimo se ja napuštam bojno polje, zatvaram vrata sobe i idem u svoj mir i tišinu. tatu ošinem pogledom pri izlasku iz sobe šta je već mjesecima dovoljan znak ko ostaje u sobi dok Šefica ne zaspe.
- uopće mi nije muka, a još se manje grizem, kad joj kažem: šibaj, eno te tata zove i jedva čeka da ga dođeš pilit. moji gangliji su otupili, idi turpijaj tatine.
- ma uopće se ne zapitam šta rade njih dvoje kad ja subotom odem radim. a isto tako me živo zaboli briga šta rade kad ja kažem: idem vitrit mozak po dućanima. dragec, čuvaj malu, a meni se nadaj kad me vidiš.
- plačem kad vidim da vam se dica ujutro znaju sama dignit i obuć. Šefica se još nije sama digla iz kreveta i došla (npr. vikendom) do nas dok mi pijemo kavu. carica milica doziva iz sobe sideći na krevetu

a bome i kad se mi ne dignemo prije nje nego malo još čorimo ona se probudi, privrne dva puta priko kreveta i svečano objavi: ajmo se mama dignit, dan je (a meni se automatski smrkne ko u ponoć jer bi još malo ležala).
ma šta ću pričat: ja sam totalno savršeno nesavršena mama. ili jednostavnije: savršena sam u svojoj nesavršenosti. a tako će i ostat.
btw, jesam li spomenila da urlam ko zvir kad me se ne sluša. istim decibelima i na mm-a i na Šeficu.