U isto vrijeme prosle godine i ja sam postala jednoroditeljka...

Ne moram zamisljat, znam tocno kako ti je. Sad, sa odmakom od ravno godinu dana ne znam bih li bas na sve sto mi se izdogadjalo rekla "na zalost"...

A cinilo se da cu svisnut od muke. Cinilo se da necu moc, da ce boljet dovjeka, da se vise nikad necu smijat, da cu dane provodit placuc i naricuc, da mi se svijet srusio, da nista vise nema smisla, da sam se raspala na milijun komada... No, nista od toga nije ostalo trajno.

Sad kuzim da su mi predugo bile "eyes wide shut"..

Da ne duljim... nije strasno bit jednoroditelj. Ni najmanje. Ona tehnicka ogranicenja i prepreke nekako u hodu rjesavas. Nemoj se bojat svakodnevice... Samo se potrudi ne bit sama i usamljena... Sve moze bit super

E, da, i ja pozdravljam Sorcie...