-
-
-
Jako mi je žao pepina! 
Molim skupa s vama!
-
Ne postoje riječi utjehe..
Moja iskrena sućut. 
-
-
-
-
-
-
Iskrena sućut .
-
Strašno, tužna sam sa vama...
-
-
-
-
-
iskrena sućut zbog vašeg malog anđela
-
nemam riječi 
iskrena sućut
-
iskrena sućut
-
Draga moja hrabra pepina 
-
-
-
Draga Pepina, primi moju iskrenu sućut. 
-
Pokušavam zamisliti kako se osjećate, preteško je. Samo će druga beba ublažiti vašu bol, nemojte odustati. Mislim na vas.
A što se tiče bolnice, ja bih ih sigurno tužila. To neće vratiti vašeg sina, ali možda će noekome pomoći.
Iskrena sućut!
-
Iskrena sučut.
Drago mi je da si tako brzo uspjela opet ohrabriti, nadam se da će vam vaš anđelak uskoro uslišiti molitve i poslati vam drugo djete.
-
iskrena sucut
-
Sva sam se naježila čitajući... Strašno. Nema reči utehe. Sa vama sam u mislima.
-
-
-
-
Strašno mi je žao.
Iskreno saučešće.
-
Draga Pepina... Jako puno mislim na vas... Sigurna sam da će vam Bog dati još jednog anđela
-
-
-
pepina, često te se sjetim...
-
pretužno, čitajući suze su same tekle.
Neka ti tvoja hrabrost da snage za dalje i nagradi vas jednim 
.
-
-
Hvala vam svima na iskazanoj sućuti i potpori.Nije lako,ali idemo dalje...svaki dan se lagano mičem naprijed.Uglavnom se trudim ne razmišljati o svemu.Ne gledam još njegove slike,jer čim ih ugledam,koma mi mje do daljnjega.Do ostatka dana.Ne smijem se baš predugo ni prisjećati tenutaka s njime,jer mi je užasno.Tražim sreću u malim stvarima,kao što je lijepi proljetni dan,cvijeće,sunce,ptičice na grani,nekim sretnijim trenucima s MM...Mi smo u tome zajedno,pa se međusobno podupiremo koliko možemo.Napredujemo nekako.Eto,već neko kraće vrijeme mi se ne steže srce,kad vidim nekog drugog dečkića kako trči,smije se iz kolica i slično.Jer odmah se sjetim našeg sina i htjela-ne htjela,pomislim zašto i on nije mogao tako..Ali to je bila njegova sudbina i to je nešto s čime se ja učim živjeti.
A,što se tužbe tiče,o tome smo nakratko i mi razmišljali,ali jednostavno,kad se dogodi nešto ovakvo...pomisao da se vučemo po sudovima i nikako se ne prestajemo podsjećati na ono što se dogodilo je jako teška.A,da ne govorimo o tome da se,kao što svi znamo, stvari često kod nas završe kao u slučaju prof.Kurjaka.Doktori uglavnom štite jedni drugima leđa.Do novaca nam nije.Jer ne postoje ti novci koji ti mogu nadoknaditi jedan život.Kad si u ovakvoj situaciji,moraš izabrati da li ćeš se neprestano,svakog trenutka podsjećati na bol gubitka koji si doživio,ili ćeš usmjeriti snagu i nastojanje da se izvućeš i nastaviš živjeti.Mi smo izabrali ovaj drugi put.Nikada neće neko naše drugo dijete moći zamijeniti našeg pokojnog sina,jer on je bio mala osoba za sebe.Naša druga djeca će,ako nam ih Bog podari,biti druge osobe koje ćemo zavoljeti vjerojatno još i jače.Oni će ispuniti prazninu u našim dušama i životima koja je nastala kad nas je naš dečkić napustio.
Teško je prihvatiti činjenicu da ga više nema,ali,eto,..nekako si to objasniš,jer na neka pitanja jednostavno ne postoji odgovor.Ovo je bio njegov životni put,koji je bio kratak.A,zašto je morao biti tako kratak i zašto mu je sudbina namijenila takav životni put,ljudski mozak ne može shvatiti.
Ja nisam napisala ovdje naše ružno iskustvo samo zbog toga da si olakšam,premda moram priznati,da je lakše kad ispričaš i ovako kroz tipke što se dogodilo tvome djetetu.
Ispričala sam ovu priču i zato da eventualno neke druge žene,koje će rađati u spomenutoj bolnici,znaju da nije sve baš bajno i da itekako paze kakva su djeca kad im ih donesu-pogotovo da li su sita.Da li uvijek spavaju kad im ih donesu i slično.Neka traže da se za njihovu djecu napravi sve,baš sve.Bez obzira na gužvu u bolnici,bez obzira na sve.Jer,vjerujte meni,ne rade sve!A lažu da rade.Pustite vi sve te njihove riječi i uvjeravanja,kako je to zato što su djeca izmorena od poroda.Ili da ih sigurno oni nadohranjuju,pa nema veze,ako ne ide dojenje i slično.Nije tako!Idu s bočicom od usta do usta kao na traci,pa sad,tko povuče,povuče.A tko ne,-a što sad,njgov ili njezin problem.Ja sam to vidjela na svoje oči.
Znam da moraš tamo otići roditi u najboljoj volji i vjerovanju da je sve super i da će biti sve super,ali malo pažnje i gnjavljenja doktora kod nas nije na odmet.Jer,gužve su u bolnicama,lako je previdjeti nekoga,koliko god naši doktori i sestre bili sposobni.jednostavno,to je kod nas tako.
Ja sam u bolnici provela 2 tjedna i usprkos ljubaznosti većine osoblja,dogodilo se nekoliko puta da su mi zaboravili neke stvari napraviti,pa sam ih ja tražila.Ali,teško je s bebama,kad još ne znaju govoriti,pa se ne mogu potužiti,a još je teže kad je dijete malo slabije,pa bježi u spavanje,jer nema energije ni za što.A,ne može ti baš ni reči da se osjeća loše ili nešto slično...a,u toj bolnici nisu djeca s nama non stop,nego ih donose.A u ono malo vremena što je beba s tobom,primjetiš da je nešto sumnjivo i pitaš ih,ali oni su uvijek sa stavom "lako ćemo".A i da su bebe s nama non stop,kao na nekim drugim mjestima,ne znači da bi bilo drugačije.Opet moraš biti "dosadan" i još trpjeti doktorski i sestrinski ego.Mislim da nečiji ego nije previše važan kad se radi o životu jedne osobe.
Na njima nije da pretpostavljaju,nego oni moraju sve provjeriti.To je njihov posao.Zar to naša djeca nisu zaslužila?
Nemojte imati toliko tolerancije za njih,pa ne željeti biti naporne,pa da vam je neugodno,pa slijepo im vjerovati.Bolje biti neugodna žena,prava pilana i puhati i na hladno,nego li doživjeti ovo.Opet ću ja,ne znači da naš sin ne bi umro i da su oni napravili još neke pretrage,jer ovo je bila njegova sudbina.Ali,nije fer što nije za njega napravljeno sve što se moglo.
Eto,zato sam,između ostalog ovdje napisala ovu priču,kao svojevrsno upozorenje budućim majkama.Pošto je kod nas zdravstvo kakvo jest,moramo se barem mi nekako nastojati izboriti za našu djecu.Ma koliko im bili dosadni i naporni i ma koliko god njihov ego patio.
MM je zato i otišao na razgovor u tu bolnicu poslije ovog nemilog događaja,jer se nada da će barem nakratko ovo imati na njih učinak.Možda će se kroz koji dan kod neke druge bebe,koja bude slična kao i naš sin,netko sjetiti da pregleda i srce.Jer,kao što je doktorica i sama rekla,to nije ni skupa pretraga,a ne uzima ni puno vremena.
-
Pepina
-
Pepina, ne mogu ti opisati koliko vam se divim
-
Pepina,
Hvala što si skupila snage i ispričala nam svoju priču, jer i ja idem u Vinogradsku uskoro roditi, te uz svu svoju bol i tugu tješiš i daješ nam riječi snage.
Ako ti mogu malo pomoći, ove godine sam 4 puta ležala u Vinogradskoj i naslušala se svakakvih priča, malo upoznala ljepotu našega zdravstva i ponašanja doktora i sestara.
Priča jedne trudnice (koja je i postala mamom jedne curice za vrijeme mog boravka) jako mi se je usjekla u pamčenje.
Ona je krajem 2006 g. u 39 tj. bila na induciranom porodu svoje mrtve curice (došlo je do ugruška u pupčanoj vrpci), a do tada je sve bilo u redu. Skupila je snage i kao što sam već rekla ove godine prije 2 tj. rodila zdravu curicu.
Nadam se još jednom da će i tebi Bog podariti što prije novu radost.
-
-
-
-
-
-
-
pepina, nadam se da ću što prije opet ugledati tvog tweetyja
-
Pepina moja iskrena sućut
-
-
Pepina, moja iskrena sućut. Nema tih riječi...
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma
Odgovori s citatom