Citiraj sirena prvotno napisa
e leaB upravo tvoje bi riječi ja htjela izgovoriti ali nikako da se maknem sa razumijevanja. fali mi stepenica da sve to što mislim da razumijem integriram u ponašanje, u svoj život.
ispričao mi se, kad sam legla u krevet. i sad smo ok. ali, nekako mi se čini da svaki put umre jedan dio mene. nisam mislila da ćemo se svađati tako, da ćemo izabrati taj patetični obrazac bračnih parova a opet mi se eto čini da upravo to izabirem. htjela bih biti sretna, eto, to je valjda bliže onome što mislim nego "bolja osoba". uvijek sam govorila da sam apsolužtno svjesna odgovornosti koju nosi roditeljstvo a nemate pojma u koliko se situacija prepoznam kako kopiram mamu ili tatu. u situacijam koje su me ubijale kad sam bila dijete. sad ih ponavljam. i svjesna sam ih ( ne svih, vjerujem) a opet ulogu uredno odradim do kraja. nevjerovatno mi je to. fali mi neki kliker.
Ako zelis biti sretna morat ces se rijesiti slike savrsenog braka, ako ne mozes sebi i M-u dopustiti greske onda nemas bas puno prostora za spontanost i razvoj. A hrpu mogucnosti za lose osjecanje sa sobom. Nije lako, naravno, ali nesto manja ocekivanja pomazu vezi. Postoje i istrazivanja koja pokazuju da su perfekcionisti u braku nesretniji (zene).

A ovo ponavljanje gresaka i neintegriranje znanja u svakodnevni zivot-svjesnost je prvi korak, integracija dolazi poslije, a ako izmedju stoji povreda (npr. od roditelja, pa zato fali samopostovanja)-nuzno je i otvoriti ranu, pogledati u nju, dozivjeti i preboljeti-da bi stvarno mogli dalje i da nam to vise ne uvjetuje ponasanje. Uz to nema brzih pomaka-izmjena nekog ukorjenjenog oblika ponasanja je dugotrajan i postepen proces-stepenice koje ne mozes preskociti vec moras ici jednu po jednu. I moras prihvatii da svako toliko stojis na mjestu ili cak ides unatrag.