bas si i mene 'upiknula' ovom temom.
jako me promijenila trudnoca i moj Luka, novi zivot, preseljenje. mislila sam da mozda patim od postporodjajne depresije, no nikako se ne nalazim u pricama zena koje su kroz nju prolazile. vise mi se to cini kao 'normalna' prilagodba. ipak, nekad me po nekoliko dana zna drzati takva bedara da je za poludit. iako uzmem vremena za sebe, mm mi pomaze... nesto mi u meni 'ne stima'.
najgore od svega je sto imam osjecaj da sam s jedne strane postala jaca i odlucnija s druge kao da sam puno strasljivija, puno veci ziheras, sto sam doduse cula od puno majki.
znam Luka je jos mali i prva godina je godina prilagodbe. vec sad osjecam da mi je puno lakse nego na pocetku ali ti trenutci kad zelim iskociti iz vlastite koze su mi grozni. tad imam osjecaj da se nikad necu 'prilagoditi' i pitam se 'zar je to - to? zar je to zivot?zar se nikad necu moci opustiti, onak za pravo - zajedno sa lukom i mm, u svakodnevici?zasto toliko brinem?'
a onda mi luka pokloni smjesak i sve je u redu, na sedmom sam nebu.
no ono sto mi je najgore, cini mi se da sam postala gora osoba, s manje strpljenja i tolerancije za druge (osim luke!, kao da svu svoju dobru energiju dajem njemu a kao da je za druge ima puno manje). stari zivot me malo ili uopce ne zanima,ne znam kako ga ukorporirati u novu situaciju, kako naci ravnotezu. vidim samo rascjep izmedju zivota sad i prije, a zanima me iskljucivo ovaj - samo bi bila sa Lukom, sa mamama (bez obzira sto se bez djece s njima mozda ne bi druzila) i bebama. ne zanima me politika, drustvo ( a svojedobno sam bila aktivistkinja...), kao da mi je to opterecenje...
kako raditi na sebi kad me to ne zanima vise? vec znam i odgovor: moras nastaviti raditi na sebi upravo kako bi bila bolji roditelj'.
ali za sad ne ide.
osjecam se grozna i grozno.