Moji spavaju, a ja malo dušu odmaram nakon današnjeg dana.

Jelena je danas prešla svaku mjeru prije podne.

Prvo je ženska pobjegla iz kuće na ulicu ( što nije toliko strašno jer smo zadnje kuća u slijepoj ulici i ima hrpa djece, nego što sam joj izričito naglasila da ne smije ići van bez mene), kad sam došla po nju. Počela je vrištati i bacati se. Zvučalo je kao kad se svinje kolju (znaju oni koji imaju klanje). Grozno i zastrašujuće. Nakon toga smo došle gore, vriska, cika i lom su se nastavili. Probudila je Petru, izvoljevala kojekakve gluposti i na kraju zaspala uz plač. Još je poslije u snu jecala. Srce mi se paralo, duša me bolila, ali autoritet u našoj kući ne postoji. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da smo bili negdje drugdje!
Totalno sam u autu. Petru gnjavi, ništa joj ne da. Gura, tuče, mlati, a mi joj ne možemo ništa.

Što napraviti i kako se postaviti? :/ Poludit ću.

Yas, ivan je krasan veliki dečko.

točk, čekamo slike.