U braku sam 10 godina pa ću se usuditi neke stvari prokomentirati iz svoga kuta.

Postoje razdoblja u braku kada je objektivno teže, kada su životni zahtjevi veći i teže im se prilagođavati.

Umijeće je pogledati svoj brak sa strane, kao da si izvan njega i reći: mm/mž je osoba koju sam iz nekog razloga izabrala i obećao/la mu/joj vjernost i postojanost. To je i sada ta ista osoba, ali sada nam je teško, pucamo po šavovima, moramo razgovarati i otvarati se. Zapravo moramo raditi na sebi.
Ponekad je otvaranje bolno i užasno se teško otvoriti, u igri je i ponos i prkos i nemogućnost izricanja pravih riječi i još svašta po malo...
No, ako imate neki zajednički cilj (npr. podižete dijete, premda to ne mora i ne smije biti i jedini cilj) onda gledajte u njega i pokušajte funkcionirati kao tim koji zajedno mora do toga cilja doći.

Brak za mene nije zajednica dvoje individualaca već okružje u kome svoj identitet udružuješ i stapaš s partnerovim. Što se više stopiš s partnerom, to ćeš mu više slobode moći ostaviti jer ćeš ga bolje razumjeti.

Ovo ne funkcionira jedino ako se u razdoblju krize uplete netko treći. Jednostavno, energija ljubavi (koja jedina može mijenjati dvoje različitih ljudi da postanu jedno, a svi smo različiti i ne postoje dvije polovice jabuke koje se traže, to je samo jedna lijepa Platonova ideja, na "jabuci" se ustvari mora raditi ) počne tu propuštati, kao kroz rupu.

A kad stvar zbilja pukne, ne treba se zavaravati, "krivnja" nikada nije na jednoj strani.
"Krivi" smo i sami ako zatvaramo oči pred ozbiljnim problemima partnera koji stvarno mogu napraviti cijeloj obitelji pakao od života i onda, kad stvar kulminira i eksplodira, svima dokazivati da je upravo partner taj koji je za sve kriv.

Zato, tata, koliko god 90 posto tvojih stavova mogu potpisati , ovo da se druga strana nije htjela mijenjati, kod mene kao argument za rastavu ne prolazi.
(Mm, npr. valjda nikad u životu nije naučio raditi neke banalne stvari koje meni uredno dižu tlak, ali prestala sam prigovarati jer ih očito ne želi mijenjati. Zato toleriram i na to sam ponosna jer osjećam da mi je u 10 godina ojačao karakter. No, energiju čuvam za rasprave oko stvari koje mi na bračnoj ljestici vrijednosti stoje na prvom mjestu. Konkretno, to je sada odgoj naše djece. Od svega sam mogla pobjeći, ali od ovoga ne mogu. Tu se jednostavno moramo dogovoriti i moramo naći srednji put između naših različitih stavova i odgoja. A da je lako, nije. Mogli smo i on i ja sto puta reći da smo različiti i da se previše svađamo.)

I također mislim da svaki odnos dvoje ljudi (1. brak, 2., stoti...) počiva na sličnim principima, samo je pitanje jesmo li u prvoj vezi bili dovoljno zreli da to shvatimo.

U zadnje vrijeme čujem puno vijesti o rastavama ljudi koji su u braku svega 2-3 godine. Tužna sam jer vjerujem da su ljudi prebrzo donijeli takvu odluku, možda nisu imali koga da im objasni to vrijeme krize koje mora doći i proći.
Otuda moja osjetljivost na ovu tematiku jer vjerujem da sam nekome možda mogla (na neki način) pomoći da izdrži i sagleda stvar iz drugog kuta.