Lijepo i od Klie i od Bake što su se javile i lijepo sročenim tekstovima izrekle svoje mišljenje..ja sam možda pogrešno doživljen, ako se nečime ne slažete sa mnom, jer ja se doista potpuno slažem s Vama objema i mislim da ste me itekako nadopunile, detaljiziranjem onoga što sam možda nedovoljno jasno predočio, ali svakako na to isto kao i vi mislio!

Ja pomalo utopistički krećem od činjenice da se u zajednici dvoje ljudi, kad već odluče živjeti zajedno, barem u većini slučajeva, nađu dvoje ljudi podjednakih razumskih nivoa rasuđivanja i svijesti, i da tu postoji svakako iskrena i obostrana LJUBAV koja ih veže! Samo logično zaključujem, ako su već toliko zbliženi da odluče postati jedna zajednica, a o onim slučajevima u kojima jedna osoba drastično drugu ponižava, potlačuje i ne poštuje, pa se to kasnije kao takvo iskristalizira, nisam ni razmišljao kao o kvalitetnoj zajednici s perspektivom, u kojoj se uopće može išta i promjeniti - osim u tom konačnom trenutku spoznati istinu i raskinuti spone!

Dakle u zajednici zasnovanoj na ljubavi i povjerenju, na poštovanju, postoje pravila ponašanja i kodeksi koje ne smijemo prekršiti. Svađe su neminovne, fluktuacije raspoloženja i međuodnosa sigurno postoje, ali na prvom mjestu uvijek pa i tada treba nam biti poštovanje prema partneru, bez obzira koliko bijesni bili, na neku njegovu/njenu tvrdoglavost, manu, trenutnu nerazumnost, ali doza elementarnog ljudskog poštenja naprosto mora postojati i čvrsta granica povjerenja koju ne smijemo preći! A sve to skupa spomenuto, može funkcionirati na zdravim nogama, jedino i isključivo oplemenjeno LJUBAVLJU, jer neznam odakle inače crpiti volje i motiva za opstati u zajednici bez srca i duše - "bračnoj ljušturi".

Pa tek onda ako partnera poštujemo i ne iznevjerimo, na zajednici se može raditi, i to isključivo obostrano! Baka, nisam ja nikada rekao da je dovoljno samo potruditi se sam sa sobom, iz tog konteksta si možda krivo protumačila moj stav da treba svak krenuti od sebe i od toga da nije krut u stavovima, nego dopušta otvorene promjene, ali trud, nastojanja i kompromisi su potrebni obavezno obostrano!

Ono na što sam najviše aludirao jest da se često ljudi svađaju i prepiru oko banalnih gluposti, jedno drugo sputavaju inatima i koče razgovore tvrdoglavostima i onda od svega rade prevelike drame zastupajući kronično njihovu nerješivost! U krajnjem slučaju vremenom nagomilaju toliko frustracija da se naprosto otuđuju onda jedni od drugih, umjesto da promptnom komunikacijom odmah odreagiraju i raščiste svaku nejasnoću i sukob.

Prava ljubav znači poštovati partnera onakvog kakav jeste, bez želje kontrolirati ga, mijenjati ili posjedovati; znači komunicirati, a ne pretpostavljati, pitati umjesto zakjljučivati.
Na bakin vrlo lijep citat, moram se prisjetiti da sam upravo u svom braku doživio sa strane BŽ takva "zaključivanja bez pitanja" i nerazumna očekivanja da moram jednostavno imat moć pretpostavlja što nju tišti, bez ikakve prethodne komunikacije i naznake o tome! Gubio sam se u toj nerazumnosti partnera i ne shvaćanju da ja ne mogu nešto sanjati, čitati misli, niti pretpostaviti, jer sam sazdan od sasvim drugih promišljanja i životnih iskustava, ali ako me netko na to otvoreno upozori, odregira, komunicira, onda se itekako mogu o tome i preispitati! Čudio sam se čudom kako to ne može shvatiti već jednom. Poslije sam tek shvatio da se meni u stvari samo tražila greška kako bi me se optužilo i prikazalo okolini u krajnjoj negativnosti, a samo da se opravda vlastita nevjera i težnja za drugim čovjekom, začeta u staroj tajnoj ljubavi, pa suradnja i razjašnjavanje i moje eventualno opravdavanje i razumsko objašnjenje, zapravo nije niti bilo potrebno, pa čak ni dobrodošlo.