ma bez brige mama anamari,
moj mali vragolan kad je kod mame kuka za tatom, kod tate za mamom, to je najnormalnija stvar. On bi volio da je kod oboje, odnosno da su oboje s njim i to je ono što mene puno više zabrinjava, kako će pomirit emotivni sklop u sebi, danas sutra prema toj odvojenosti (sad mu je 2,5god), nego voli li više mamu ili tatu...

Voli vas oboje, ja vidim da često kad padne i ogrebe ručce, iz navike traži mamu da ga zagrli, ali se uopće ne čudim tome, niti mi smeta, niti se smatram time manje vrijedan roditelj.. naravno nema mame pokraj njega, pa je i tatin zagrljaj na kraju sasvim jednaka zadovoljština i prijeko potreban oslonac u tom trenu...

Druga stvar kad ga vraćam doma mami iz igre, ma ne želi čut da joj ide, nego viče da bi tati na spavanje, jer mu nedostaje tate, a i tata je uvijek raspoložen i skoncentriran za njega pa se nauživa u igri do besvjesti... međutim svejedno, čim vidi mamu, odmah mu zaigra srce i za njom i na kraju rado i bez problema ostaje najnormalnije s njom...

mala djeca ne shvaćaju još tko je kakav, osjećaju samo bliskost prema onom s kim jesu najviše i najčešće i tko ih zaklanja sigurnošću... dvije najvažnije osobe na svijetu su im mama i tata i to svakako razlikuju u odnosu na poklanjanje povjerenja pred bilo kim drugim, bakama, dedama, rođacima...

stoga se nimalo ne zamaraj i moj miš kaže mami prek telefona kad je sa mnom, da ne bi išao doma, al čim dođe do nje, poleti joj u krilo!