Nemam vremena sve čitati, samo sam prošla na brzaka.
Prošli kroz identično razdoblje lani. U fazama, znači trajalo bi, pa bi prestalo, pa bi opet bilo itd. U fazama šiza sve je moglo biti tempirana bomba, nikad nisi znao zbog čega će poluditi, od paljenja svjetla u hodniku i otključavanja vrata, do bilo kojeg postupka.
I noću i danju. Ponekad je izgledala kao u onim filmovima s egzorcistima. Naplakala sam se ponekad, bilo mi je žao da se toliko muči, a nekad mi je bilo mene žao.
Jednom sam odlučila da ću biti kul ma što uradila. I tako se ona probudi i hoće na wc. Ja je odnesem. Ona protestira, hoće hodati. Kužim, kreće šiza. Spustim je, protestira, hoće da je nosim. Sjedne na tutu, ja joj dodam papir da se obriše, ona poludi. Smireno kažem, ja ću te obrisati. Ona poludi. Ja i dalje kul. Dodajem papir, ona ga baca...sve što ona napravi, ja kul. I u jednom trenutku kreće vrištanje jer ju je moja mirnoća izbacila iz takta do kraja i umoči ruku u wc školjku, drži je umočenu i vrišti. Ja je zgrabim, grlim, ona nemoćno jeca na ramenu. Par sekundi prije toga bila bi se borila.... Kad nije imala šize, bila je turbo razumna.
Najgora faza su bili zadnji mjeseci moje trudnoće. Užasno nešto. Bila je super, dok je ne bi ulovilo. Tete u vrtiću su se čudile mojim pitanjima, stalno bi je hvalile, a mi doma jedva na kraj sa šizama. Nakon što sam rodila, sve ponovo super.
Po mom nekom shvaćanju, te terrible two se ne zovu bez veze tako. Osim toga, te faze često prethode skokovima u razvoju, nakon kojih bih se divila u kakvo se dijete ponovo pretvorila. I treće, te faze im dolaze u razdoblju velikih promjena s kojim se oni ne znaju nositi. Posebno ih ubija neizvjesnost i nesigurnost.
 |
|||
Odgovori s citatom
Zuska prvotno napisa
