Zekana, iz mog kuta gledanja mi se čini da si možda samo malo preumorna i da možda prejako doživljavaš ponašanje svoje djevojčice. Mislim, koliko ona ima godina, čini mi se koliko se sjećam da je tu negdje s mojim sinom, možda malo starija, cca 2-3 godine? Normalno je očekivati da će imati fazu kada će prelaziti jutrom u tvoj krevet ili kada neće htjeti da napustiš prostoriju.

Moj sin je nedavno bio jako bolestan, dugo mu je trebalo da se vrati u normalu. Vjeruj mi, samostalnije dijete mlađe od dvije godine ne možeš zamisliti, taj u vrtić pjevajući otrči da se niti ne osvrne na nas roditelje. Ovaj put nije htio ući u igraonicu sa ostalom djecom i htio je ostati uz mene. Shvatila sam da je još osjetljiv od svog oporavka i normalno ga primila uza se. Slijedeći tjedan opet kreće u vrtić i sigurna sam da će već biti bolje. Isto tako često prelazi nama u krevet ujutro, jednostavno je željan maženja ili želi još malo odspavati uz nas.

Još jedna stvar, iz svoje bolesti je ponio tantrume i shvatio je da mora početi sa scenom da bi dobio ono što želi. Čim sam ja sebi utuvila u glavu da on sada koristi svoj ponašanje iz perioda kada je bio bolestan, postalo mi je lakše reći mu "ne" i zabraniti to što želi dobiti scenom i tantrumom. Naravno, ne možeš djetetu zabraniti slatko i ostaviti ga da gleda u nj - treba djetetu maknuti iz vidokruga objekt koji želi, maknuti ga iz tog okruženja i skrenuti mu misli na nešto drugo - ali opet uz jedno čvrsto "ne" za ono što želi dobiti.

Ne znam, meni su to i dalje sve normalna ponašanja za tako malu djecu i mislim da tu najviše odmaže tvoj strah od nje same i nesigurnost koju ona osjeti. A ta se nesigurnost pogotovo mora osjetiti ako ona detektira neslaganje u tvojim odgojnim stavovima i stavovima ostatka obitelji (a vjeruj mi, imaju nevjerojatan njuh za to). A tu drugog lijeka nema osim vjere u sebe i čvrstog, sigurnog stava.